U selu kod Višegrada decenijama nema struje: Danas tu žive samo dva čovjeka
Ono što je apsurdno u cijeloj priči je činjenica da su struju imali sve do 1992. godine. Ali, od kraja rata do danas nadležne vlasti nisu bile u stanju riješiti ovaj problem
Povratnici u podrinjskim selima nailaze na razne probleme. Čekanje pomoći nadležnih često se ispostavi kao gubljenje vremena, jer neka sela su isuviše daleko da bi ičiji glas dospio do ušiju onih čija se reakcija čeka.
Nekima bi i pomogli, ali nemaju računa. Ko će razvesti struju u selo u kojem žive samo dva čovjeka? Lakše ih je ignorisati. U selu Gornji Dubovik iznad Višegrada žive povratnici Mehmed Ibišević i njegov otac Ramiz. Jedini su koji su se vratili u to selo. Možda bi se tu još neko vratio, ali život je zaista neuslovan. Otkako su se vratili na ognjište, žive bez struje. Tražili su, borili su se, ali bezuspješno.
TRAKTOR BEZ FREZE
Ono što je apsurdno u cijeloj priči je činjenica da su struju imali sve do 1992. godine. Ali, od kraja rata do danas nadležne vlasti nisu bile u stanju riješiti ovaj problem. Sve što imaju, napravili su svojim rukama.
– U selu živimo samo otac i ja. Imamo ove vikendaše, ima zainteresovanih koji bi se vratili, ali struja je najveći problem. Put smo malo doveli u red, ali ovo je najveći problem. Kažu, nema sredstava da se uvede struja. Sredstva odu na drugu stranu, a na koju, znaju samo ovi lokalni političari, priča nam Mehmed.
Njegov otac Ramiz jedan je od prvih povratnika u ovo selo.
– Niko neće da nas obiđe, da vidi kako živimo. Došli bi oni, ali se boje da im neko ne sjedne u fotelje ako ustanu iz njih, kratko i uz smijeh nam priča Ramiz.
Kao alternativu koriste agregate i mini solarne panele za rasvjetu i televizor. Frižider i slične aparate ne mogu koristiti.
– Agregati su veći trošak. Ovo nam može biti samo do zime, dok ne počnu magle i padavine, onda je napajanje slabije i tada samo rasvjetu koristimo, televizor ne. Kako je ovdje zimi, to samo mi znamo, objašnjava.
Što se tiče okolnih sela, mještani su u dobrim odnosima. Mehmed kaže kako nikad nije bilo nikakvih problema, bez obzira na nacionalnost.
– S obzirom na situaciju u državi, odnosi ovdje su perfektni. Odemo, trgujemo, dođu oni meni, ja njima… Otkako sam se vratio, nisam osjetio nijednu nelagodu. U gradu, opštini, bilo gdje, dodaje.
Mehmed zajedno sa ocem uzgaja stoku i bavi se poljoprivredom.
– Radimo sa sitnom stokom, a odnedavno i sa kokama nosiljama. Moj otac je dobio traktor, kao jedan od prvih povratnika. Ali, bez priključaka. Nemamo ni freze. Imamo pet duluma koje obrađujemo. Ja uzorem, a nekome drugom platim da isfreza i posije, priča Mehmed.
Prisjeća se kako su sela nekad bila puna. U Gornjem Duboviku je prije rata bilo 13 kuća. A sada, da nije dijaspore, kaže Mehmed, život bi bio još teži.
– Ne bismo se s autom uspjeli popeti do sela zbog makadama. Prije dvije godine smo imali akciju, gdje je naša vlast za ovaj put dala tri kamiona nasipa. A dijaspora je dala najveću pomoć. Moj brat je vani. Sa svojim prijateljima i komšijama ugradili smo 33 kamiona nasipa. Ljudi su slali nemilice da bismo imali put, prisjeća se.
Među onima koji dijele ovaj problem je i Mustafa Poljo iz sela Dolovi, nekoliko kilometara niže od Gornjeg Dubovika.
LAŽU NAS
– Vratio sam se ovdje nakon rata. Pokušavam raditi, sa braćom sam obnovio imanje, posadili smo voće, imamo stoku, napravili smo objekte. Ali, bez struje je teško preživljavati. Neće niko da nam pomogne. Puno bolje bismo živjeli, ljudi bi se i vratili. Sada slijedi još teži period, zbog nižih temperatura i padavina, priča nam Mustafa.
Kaže kako, nadležni prebacuju odgovornost sa jednog na drugog, uz stalna obećanja da se radi na njihovom problemu. I tako ukrug.
– Neki fond je postojao za elektrifikaciju nakon rata. Međutim, ne znam šta se dešava. Išli smo, tražili… Onda ljudi i lažu kako su nešto riješili, ali ispostavi se na kraju da nema projekta, nema ničega. Svake godine ista priča, ja više ne vjerujem ni u šta, zaključuje.
