Uoči Bajrama preminula gračanička legenda

Na adresu redakcije portala Crna-Hronika poslali ste informaciju o nesretnom slučaju koji je pogodio sve Gračanlije.

Naime uoči Bajrama, preminula je muška osoba incijala S.D. iz Gračanice, a rodbina i prijatelji saznali su za tužnu vijest nakon što su se pripremali za porodična okupljanja.

loading...

Bliski prijatelji opisali su nesretni slučaj ali i kakav čovjek je bio Sead Duraković zvani Plovak.

Sead Duraković Plovack (05.08.1962.g.-08.08.2019.g.)
Boem sa misijom…

Juče u 15,20 časova, stiže mi poruka od prijatelja. Jel istina da je umro Plovack?
Kontam, neka šala. Dvije telefonske provjere, nažalost istina je. Ode nam Predsjednik.
Brzinsko spremanje, pred kućom se već okupilo nas 7-8 spremnih, da se stavimo familiji na raspolaganje, ako štogod treba, da smo pri ruci, a trebalo je.
Doktor već je obavio svoj dio posla, konstatovao je prirodno, nenasilni prestanak života, ali nije precizno utvrdio vrijeme nastajanja. Ono što mi znamo prebirući po porukama, pozivima, prisjećanjima, očevicima jeste da je posljednju kafu na Skveru popio u četvrtak ujutro, kada se žalio na bolove u prsima i rukama, ali nije otišao ni na pregled, niti je tražio od koga pomoć.
U petak se nije pojavio na jutarnjoj kafi, naveče nije prisustvovao extra koncertu grupe „Rock Ko Fol“ koji se održavao na „njegovoj Skver teritoriji“.
Subotu je obilježila euforija nakon koncerta, pripreme za nadolazeći Bajram, pa se Plovckov izostanak nije odmah primjetio ni od strane njemu bliskih ljudi, svako se o sebi zabavio.
Tek jučer, prijatelji koji su mu donijeli ručak i kurban, ustanovili su da nešto nije kako treba.
Gluhoća kao odgovor na pozive, izazvala je sumnju, a ista se ulaskom u kuću obistinila.
Nepomično tijelo okrenuto potrbuške na paklenoj avgustovskoj vrućini ležalo je previše sati.
Uspjeli smo ga iznijeti kroz prozor, transportovati, ali zbog nadutosti nije moglo stati u hladnjaču, pa je nakon što je ulema odradila svoj posao u gasulhani Hajdarovačke džamije, sahranjen jučer.
Vijest se brzinom munje pronijela gradom, a veliki broj Gračanlija, ostavilo je Bajramsko druženje sa najmilijim i došlo da zadnji puta isprati Seju.
Hvala im i upravo zato koliko god težak bio, jednostavno moraš voliti ovaj grad.
Od juče poslijepodne ne mogu da se pomirim sa činjenicom da smo izgubili Plovcka.
Nevjerica među rajom, mnogobrojni omaži i posljednji pozdravi nekrunisanom Predsjedniku skvera po društvenim mrežama.
Neznanac bi se zapitao, pa dobro ljudi ko je bio taj Sejo Plovack?
Jel možda bio posebno hrabar borac u ratu, dostojan divljenja? Ne, nije.
Kakve škole je završio i kakvo formalno obrazovanje je imao taj Vaš Plovack?
Pa završio je nešto, haman ono što se moralo.
Gdje i šta je radila ta ljudina?
Uglavnom nigdje i uglavnom ništa, što bi mogli ponudili kao odgovor ili objašnjenje, a što bi razumio nepoznati pitac.
Pa u čemu je onda fora da nema Gračanlije da ga jučerašnja vijest nije pogodila, da mu prošla noć nije bila besana, da mu suza iz oka potekla nije?
Teško za objasnit, al fakat teško.
Plovack je prijatelju moj bio jedinstveni gračanički sociološki fenomen.
Probaću objasnit…
Prvi gračanički kafići pojavili su se početkom 80-tih, a Plovack je otprilike tad bio mladić u najboljim godinama. Od tih 80-tih pa do zadnjeg dana svog života Plovack je imao jednu posebnu misiju.
On je kao direktor, domar ili pedagog u školama, na gračaničkom asfaltu i kafićima, dočekivao desetine gračaničkih adolescenata i sa njima je kroz više ili manje intenzivno druženje proveo vrijeme do njihove ženidbe, a sa rijetkima i duže.
Mi bi dakle prije ili kasnije u neko doba završavali momački staž i odlazili, započinjali bi nove faze u svojim životima, a Sejo bi ostajao i dočekivao neke nove klince.
U tom njegovom finom, istančanom, prisnom pristupu mlađima, od strane starijeg, upravo je tajna njegove posebnosti. Pažljiv i obazriv sa puno empatije prema svoj omladini, bez ikakve razlike, leži Plovckova magija, jer je on bio pandan svima onima koji su u školama, porodicama, društvima dijelili raju, ako ni po čemu onda u to vrijeme po socijalnim kartama i porjeklu.
Sejo je nasuprot njima za sve i sa svima bio raja.
Bez agresivnosti, dominacije, ljutnje, huje, hilne, povišenog tona, imperativa u rečenicama, ophodio se prema svim mlađim kao sebi ravnima, znao je sa omladinom i imao je taj x-faktor u pristupu i komunikaciji.
Ono što mogu danas reći je, da nam Plovack kroz ta druženja nikada nije davao podstrek, nagovarao da radimo ili činimo bilo šta, što bi nam bilo štetno, naprotiv.
Daleko od toga da je on sa društvenog stanovišta i općeprihvaćenih normi i obrazaca ponašanja bio cvjećka i da je mladima mogao poslužiti kao uzor, ali u tome i jeste njegova posebnost, snaga i veličina njegove misije.
Često je upravo svoje propuste navodio kao loše primjere, savjetujući kako ne treba, ali to je bio njegov život i put, a mogao si mu pomoći onoliko koliko je on to dozvoljavao.
Vjerovatno u potpunosti nesvjestan svog uticaja i moći u njegovoj indirektnoj, nenametljivoj, edukativnoj ulozi, za nas pubertetlije i raju u odrastanju, imao je veliki uticaj na nas omladinu.
Čaršija oliti ulica je divno i istovremeno opasno mjesto sa velikom ponudom i puno iskušenja, mala neopreznost, opuštanje, eksperiment, blagi kompleksi kojima smo svi u tim osjetljivim fazama skloni, želja za dokazivanjem, utomljavanje i savlađivanje nezadovoljstva kraćim putem, pretjerana radoznalost i proguta te, tamo nema „mame i tate“ i dobro je bilo imati nekog dobronamjernog.
Plovack nije bio prosvjetni radnik, ali je velikoj većini nas, na neki način bio „učitelj života“ i naša velika sreća bila je da smo na „ulici“ imali Plovcka.
Ja ga se u kasnijim, zrelim godinama nikada nisam sjećao kao prevaziđene i ižvakane knjige, kao manipulatora, kao nekog ko nam je u neko doba „prodavao maglu“, a samom sebi nije mogao pomoći i malo bolje urediti život.
Naprotiv, Sejo je za mene bio i ostao nešto kao poruke iz rock pjesama uz koje smo odrastali ili knjige koje smo čitali tih godina, a koje su snažno formirali i determinisali naše mišljenje, stavove, izbore, životne puteve, pa ako hoćete i ličnosti.
Ja sam u „Sejinu vojsku“ regrutovan 1988.g. prilikom prvog izlaska nakon 2. razreda srednje škole ispred caffee-a „Duga“.
Sjećam se da sam nosio farmerke, majicu i neku imitaciju zelenih starki.
U to vrijeme, da bi došli do ulaznih vrata kafića trebalo Vam je da odstažirate bar jedan raspust, provedete vrijeme na ulici ispred i osvajate metar po metar dok ne dođete na cilj.
Da sjednete na neko mjesto unutra, morali ste da dočekate smjenu generacija, a da se parkirate za šank, mogli ste samo da sanjate, tamo su bili oni što su već potrošili jednog fiću u kafanama.
Kao u vojsci, znao se red, postojala su nepisana pravila, znalo se ko je stariji i ko je cifra, a sa Sejom ti putevi su bili manje opasni i dosta kraći.
Plovack je bio vrhunski igrač malog fudbala i često je igrao na turnirima kafića.
I dan danas se prepričavaju zgode i nezgode sa naših rekreacija i okršaja „starih/mladih“, a nakon Harija, Sukija i Ede, ostali smo i bez četvrtog haklera iz te sjajne škvadre.
Zasigurno, Sejo je svojevremeno bio jedan od najboljih basketaša u gradu.
Posjedovao je nevjerovatnu sportsku inteligenciju, a košarkaška simpatija bio mu je u to doba igrač Portlanda, Jerome Kersey. Sudbina je htjela da i Kersey ode mlad (1962.g.-2015.g.).
Kad Plovack na basketima koje smo igrali na „život i smrt“ zabije tricu, uslijedilo bi njegovo čuveno „…iiii Keeeerseeey!!!“.
Savršeno je poznavao rock estradu, a i sam je bio vokal u lokalnim bendovima.
Za razliku od svih nas koji smo navijali za klubove „velike četvorke“, poneko za Želju ili Sarajevo, iz nekog razloga, on je navijao za Velež.
Naše druženje, nastavljeno je i nakon moje ženidbe (fotka je upravo sa tog događaja), ponajviše kroz njegov angažman u rukometnom klubu.
Šta reći za kraj?
Žao mi je Seka moj dobri, duša me moja boli, al znaj da si puno više učinio za ovaj grad, nego što si i sam bio svjestan i što običan svijet može pretpostaviti…
A kako stara pjesma kaže…
„Al samo prava raja je znala u čemu je trik…“
Nek Ti je vječni rahmet i laka zemlja bosanska, Druže moj…

Nedim Musić

 

Komentari