Komoratkinja Sakiba Čović (56) iz Breze kroz suze i smijeh prisjetila se u razgovoru za „Azru“ svojih radnih dana u Rudniku mrkog uglja “Breza”, u kojem je provela 32 godine.
Zaradila je crni hljeb sa sedam kora, radeći na poslovima analize zraka, a, iako nije kopala rudu, ipak je i to bio nesvakidašnji posao za ženu. Posao je obavljala besprijekorno i penziju zaradila časno. Počela je sa samo 19 godina, kada je završila Rudarsku školu u Brezi. Svakog dana, 32 godine, oblačila je teške rudarske čizme. Nije to smatrala nečim posebnim i značajnim, te je taj posao doživljavala kao svaki drugi, sve dok se svjetski mediji poput “Reutersa” nisu počeli zanimati za nju. O njoj i njenom životu snimljen je čak i dokumentarni film “Na kraju tame”. Ona je posljednja žena – komoratkinja. Majka je dviju sada već udatih kćerki i ima dvoje unučadi.
– U Brezi otkako se rodiš, znaš za Rudnik. Svi su u mojoj porodici radili u Rudniku, otac, braća, muž, daidže, tako da mi se ta prilika činila finom. To je bila mladost, nisam razmišljala o potencijalnoj opasnosti. Mi smo bili prva generacija 1984. godine koja je dobila stipendiju za Rudarsku školu. Te škole nije bilo u Brezi, a kako je postojao Rudnik, došli su na ideju da je osnuju. Nisu se, vjerovatno, nadali da će se javiti 22 djevojke, ali primili su nas. I tako sam, 1984., počela raditi. Nisu svih 22 djevojke ostale. Neke su se udale, neke su nastavile školovanje negdje drugdje, ali nas nekoliko je ostalo, i eto zaradilo penziju u Rudniku. Moram reći, tad sam bila mlada i nisam imala predrasudu prema toj vrsti posla, nisam razmišljala na taj način – kaže na početku našeg intervjua.
Ipak, je li rudarski posao za muškarca?
– Žene mogu raditi svaki posao, čvrsto stojim iza toga. Mi to možemo. Žene su sposobnije od muškaraca za neke stvari i tvrdim da mogu obavljati i više „muških“ poslova. Kad sam počela raditi, nisam imala vremena da razmišljam je li uredu ili nije što sam tu. Bilo je super raditi, plate su bile dobre, družba odlična. Tad je bilo drugačije. Bili smo cijenjeni. Radile smo svoj posao kako treba, bez greške, sve smo došle do penzije. Sada žene ne primaju, oni koji to odlučuju, skontali su da nije taj poziv za ženu. Naša generacija je bila prva i jedina koja je primljena. Iako su se djevojke i poslije nas školovale za rudarskog tehničara, nijedna nije nikada zaposlena, piše Azra.ba.
Šta su tada Vaši roditelji o tome mislili?
– Svi su u kući smatrali da je to muški posao. Majka nije bila najsretnija ni kad sam se upisivala ni kad sam se zaposlila. Bilo joj je žao da i ja idem u Rudnik, jer su otac i braća već radili tamo i znala je kako je, a osim toga, to je značilo još jedno odijelo za pranje.
Kako je bilo i je li Vam smetalo što ste čitav radni vijek bili okruženi muškarcima?
– Nije mi to smetalo nikad, zato što su tu mahom radili, a i danas rade, dobri ljudi. To su ljudi s kojima bih opet radila i boravila. Mada su se oni znali našaliti i reći mom mužu, koji je također bio zaposlen u rudniku: „Moj Amire, blago tebi, Sakiba te razumije kako ti je“, a onda ja uzvratim šalu: „Blago meni, Amir nema pojma kako je meni, on samo jadi kako je njemu“. Za 32 godine staža, nikad nisam imala neprijatnih situacija. Uklopila sam se, nisu mi smetali ni vicevi ni šale na moj račun.
Je li Vas bilo strah?
– Navikne se čovjek. Strah bude prisutan u nekim trenucima. Bilo je momenata kad nije svejedno. Ali, nisam osoba koja razmišlja crno ili o nesrećama. Više sam bila tužna nego uplašena, zbog svih života koji su izgubljeni u jami. Pitala sam se često da li je moglo nešto drugačije da se uradi i da se spriječe te tuge. A mrzila sam mrak, što je zanimljivo jer sam radni vijek provela upravo u tami.
Da se imate priliku vratiti, biste li ponovo izabrali da budete komoratkinja?
– Kad je riječ o radu i ljudima s kojima sam radila, bih, ali, zbog rukovodstva u Rudniku ne bih ušla ni na rudničku kapiju. Dugo vremena su dolazili podobni na rukovodeće funkcije i nisu vodili Rudnik u pravom smjeru, pa sada imamo ovakav rezultat. Poštujem njihovu školu, ali, ako nisi čovjek, onda je sve uzalud.
Jeste li se bojali da ćete godinama radeći muški posao odbaciti svoju žensku stranu?
– Nisam se toga bojala. Nisam se nikada šminkala, ali sam voljela vidjeti lijepe ruke, nokte sređene i onda ja tako ponekad sebi priuštim pred Dan žena da se dotjeram. Bile su dvije moje kolegice koje se srede, našminkaju, pa u tri sata, kad krenu na rudničku kapiju, nikad ne bi niko rekao da su to one žene iz radnih odijela. Sve je na njima bilo tip-top. A ja nikad nisam bila tip osobe koji se šminka, nije mi išlo od ruke (smijeh).
Jeste li posjećivali frizere, išli na kozmetičke tretmane, ulagali u fizičku ljepotu?
– Samo šišanje, ponekad feniranje. Nisam se farbala, ali sam imala nekad želju da odem na one kozmetičke tretmane lica, što ih vidim na TV-u. To mi je baš bila želja. Međutim, nisam nikad sebi to priuštila.
Zašto?
– Bliski ljudi iz mog okruženja me kritikuju kako uvijek gledam da svima ugodim, a sebi kad dođem na red. Tako ti tretmani nikad nisu došli na red.
Šta mislite o današnjim ženama, ulažu li previše u ljepotu? Plastične operacije, fileri, nadogradnja kose…
– Ne bih nikad osuđivala, ko to voli i želi, neka radi. Lično volim i preferiram prirodnu ljepotu, sa vrlo malo šminke. Pretjerivanje mi nema smisla. Recimo, povećavanje grudi za jedan broj ili dva, može, ali pet, šest i više, to mi je smiješno (smijeh). Sve što neko voli neka sebi priušti, ali neka zadrži sebe.
Jeste li nekada poželjeli biti takva žena, kojoj je primarni cilj lijepo izgledati?
– Nisam nikada. I kada se vratim u djevojačka sanjarenja i dane, ni tada to nisam željela. Moj životni cilj je bio da svi oko mene budu zadovoljni, da nagodim svima, da svi budu sretni. Duševni mir mi je bio najvažniji. Teško je konstantno to postići, ali bar se treba truditi. Volim kad se neko meni lijepo nasmije, to mi je najbolji tretman.
A, sada, kada ste zauvijek oprali sa sebe crni ugalj, posvećujete li sada više vremena fizičkom izgledu?
– Ma ne. Ostala sam ista. Čak ni obrve nikad nisam čupala. Svojim fizičkim izgledom nisam se nikad zamarala. Nije bilo bitno i nikad nisam osjećala obavezu da nešto sređujem na sebi. Odgojila sam tako i svoje dvije kćerke, koje sam savjetovala da budu baš onakve kakve jesu. Korekcije male, naravno, trebaju, žena treba pokazati ženstvenost, ali ja tome ne posvećujem pažnju. A sad su mi unučad prioritet, s njima uživam i provodim većinu svog dana. To moju dušu zadovolji da mi nijedan tretman ne treba.
Muški posao, a ženska briga. Kako je bilo kroz život odgajati djecu, biti majka i supruga, a potom svakog jutra oblačiti teške rudarske čizme?
– Svaki posao nosi neku svoju težinu. Tad je sve imalo neko svoje mjesto. Kad krenem u lift koji vozi za jamu, ostavljam na ulazu sve probleme; kad krenem kući, pokupim s izlaza te probleme, te onda zaboravim jamu. Tako svaki dan. Ako pogledamo rad medicinske sestre, doktora, koji spašavaju druge, i taj posao je jednako težak. Kada mi je mlađi brat nastradao u Rudniku, tad sam vidjela vrijednost te struke. Mislim da ti ljudi žive i za sebe i za nas. Kada svoj posao radiš savjesno, nijedan nije lahak.
Je li muž imao razumijevanja za Vas i Vaš posao?
– Nije imao neko specijalno razumijevanje za mene, nema od razumijevanja ništa (smijeh). Kad dođemo s posla kući, on daljinski u ruke, a ja spremam i kuham. Jedino što nije bio zahtjevan da mora biti sve po PS-u. Koliko sam stizala, njemu je to bilo dovoljno, ali pomoći za ženske poslove nije bilo.
Kakve anegdote pamtite? Jesu li Vas muške kolege pazile ili zadirkivale?
– Zadirkivanja ako je bilo, nije bilo zlonamjerno, to je sve bila šala, a bilo je raznih anegdota. Toliko da ih se pola ne sjećam, ali jednu bih izdvojila. Muž moje starije kćerke također radi u Rudniku, i kad smo radili neki posao, on je električar i bilo je potrebno da sve branše budu zastupljene, igrom slučaja i ja sam se tu zadesila. Kako se radilo, jedan od radnika dođe, baci alatku i kaže: “Bože, ima li išta teže na dunjaluku od ovog ovdje posla” i moj zet na to: “Ima, ima, meni je najteže”, a on njemu: “A što tebi, bolan Jusufe?”, zet odgovara: “Vidiš li, bolan, da ja ne mogu ni u crnu zemlju bez ove punice”. Cijela se jama smijala. Mnogo crnog humora je bilo, da se čak pretjerivalo, ali to mora tako. Jama je kraj civilizacije. Ko nije bio i vidio, ne može da zna. Kada siđeš u crnu zemlju, shvatiš da je to kraj svega.
Fotografija Jacqueline van Vugt iz filma “Na kraju tame”
Otkako ste otišli u penziju jeste li se ikada poželjeli vratiti na posao?
– Ne, ali zbog lošeg rukovođenja Rudnika. I razočarana sam i ljuta, znam da ne mogu ništa popraviti, ali jednostavno je tako. Svako treba da radi svoj posao, kao što ga rudari rade i svi koji silaze u onu crnu zemlju. Obavljaju ga najbolje moguće. Zašto svako drugi ne može da bude takav, pitam se. Ljudi na položajima treba da budu svjesni da moraju obavljali dobro povjerene zadatke, jer od njih zavisi čitav Rudnik. A kad je riječ o ljudima s kojima sam radila, uvijek bih se vratila.
Biste li ijednoj ženi preporučili takav posao?
– Težak je to posao, lahko nije, stvarno nije. Radile smo, penziju smo zaradile, može se, ali preteško je i to nije posao za ženu.
Imate li neku poruku za žene? Neku Vašu misao koja Vas je pratila tokom svih godina radnog vijeka?
– U ovim teškim vremenima treba ostati priseban i svoj. Najbolje i najlakše je živjeti tako. Ja sam to što jesam. Zvanje je lično, ali treba imati poštovanje prema svakome, treba, prije.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
