Uspješna Ajdina bori se za očuvanje bosanskog jezika u Njemačkoj, a evo zašto je napustila Bosnu i Hercegovinu

Profesorica bosanskog jezika i književnosti Ajdina Bešić (29) je posljednjih nekoliko godina jedna od najaktivnijih članica Saveza dopunskih škola BiH u SR Njemačkoj.

Kao predavačica i pedagogica već četvrtu godinu uključena je u projekat Očuvanje maternjeg jezika i identiteta djece građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole BiH i kulturne djelatnosti, piše Mojabih.oslobodjenje.ba.

Djevojka sa Une

– To je tako jednostavno pitanje, a zahtijeva kompleksan odgovor, kaže Ajdina Bešić. Rođena sam 20. februara 1992. godine u lijepom gradu na Uni, u Bihaću, u Bosni i Hercegovini. Odrasla sam i živjela u Bosanskoj Otoci, gdje sam stekla osnovno obrazovanje u OŠ “Bosanska Otoka”, zatim sam krenula malo uzvodno – u Bosanskoj Krupi sam završila Opću gimnaziju “Bosanska Krupa”. Nakon mature 2010. godine upisala sam se na Pedagoški fakultet u Bihaću na Odsjek za bosanski jezik i književnost, gdje sam diplomirala 1. novembra 2014. godine i u januaru 2015. godine sam nastavila na istom Odsjeku postdiplomski master studij. Magistrirala sam 28. aprila 2017. godine. Nakon završenog pripravničkog staža, uspješno sam položila stručni/državni ispit, s vrlo uspješnim komentarima, kojih se rado sjećam. Volim cvijeće, knjige i sport. Od mame Nevzete sam naučila voljeti cvijeće, podsjeća me na ženstvenost, a babo Remzo me naučio voljeti sport i knjige jer obnavljaju moju dušu.

Šta je bio glavni razlog da napustite Bosnu i Hercegovinu i preselite u Njemačku?

– Kad sam završila fakultet, samo sam željela priliku za svoje mjesto u društvu, u svijetu itd. Kako to nisam dobila u Bosni, otišla sam tamo gdje sam imala ponudu. S tim da Njemačka nije bila moj prvi izbor. Prvi izbor je bila Turska, gdje sam se prijavila za tursku stipendiju za nastavak doktorskog studija. Bila sam dobila poziv na intervju u Sarajevu početkom marta, a poziv na intervju u Njemačkoj krajem marta. Ključnu odluku su odigrali osjećaji mojih roditelja, koji su bili šokirani mojom idejom da idem u Tursku, Njemačku su smatrali “bližom”. U periodu pripreme odbrane mog master rada doživjela sam mnogo neprilika i neugodnosti od strane organizacije fakulteta, profesora, na nivou fakulteta, na nivou univerziteta, na nivou financija Ministarstva obrazovanja. Mnogo me je umorilo, uzelo mi energije, elana, rastužilo me toliko da sam samo postala jača u odluci da napustim državu, ali domovinu nikad.

Relativno ste kratko u Njemačkoj. Kako ste se snašli i da li ste zadovoljni?

– Kako bi se u Bosni reklo “kao mačka – odakle je god bacite, dočeka se na noge”.

Jezik – to smo mi

Aktivno ste uključeni u rad Saveza DŠ BiH. Šta za vas znači rad u svojoj struci daleko od rodnog kraja i kakva su vam iskustva u radu sa djecom porijeklom iz BiH koja su rođena u Njemačkoj?

– U Savez sam se uključila u prvoj godini mog dolaska u Njemačku. Od juna 2018. godine članica sam Saveza i nastavnica sam u Bosanskim školama. Raduje me da održavam vezu s domovinom na ovaj način, čak ovaj način smatram jednim od najplemenitijih i najvažnijih, jer jezik – to smo mi. S druge strane me i rastužuju sve činjenice iz prakse i iz iskustva u radu s djecom porijeklom iz BiH. Pri tome ne mislim na sam rad s djecom, taj dio je sasvim u redu, smatram da smo jedan lijep tim, ali svi oni popratni problemi s kojim se suočavamo su tužni, prije svega pasivnost državnog aparata u podršci ovom projektu. Djeca su divna, oni žele da znaju i da uče.

Koliko i kako država pomaže projekat u koji ste uključeni i koliko je važno da sačuvamo svoj jezik i identitet u dijaspori?

– Država BiH ne pomaže projekat uopće: BiH nije osmislila poseban plan i program po kojem bismo mi trebali izvoditi nastavu u iseljeništvu, udžbenici nisu uopće prilagođeni ovom načinu rada, udžbenici nisu prilagođeni ni po uzrastu, učenici nemaju priliku da imaju neke slikovnice ili radne sveske koji bi im učinili nastavu interesantnijom. S druge strane ni nastavnici nemaju adekvatnih metodičko-didaktičkih udžbenika, niti redovnih ili bilo kakvih seminara u nadležnosti države na kojima bi se unapređivali. U cijeloj toj pasivnosti javljaju se djelovanja paralelnih institucija ili pojedinaca koji Bosanskim školama blokiraju novac za koji se Savez izborio od njemačkog Ministarstva obrazovanja. Zbog svega ovoga trebamo biti jedinstvena nacija, trebamo se osvijestiti, trebamo konačno početi biti pametni, pametni za sebe a ne pametni za druge. Kroz cjelokupnu historiju na Bošnjacima uvijek stoji taj neki uzvičnik buđenja svijesti. Tako i sada, trebamo se osvijestiti i znati razlikovati šta znači integrisati se u društvo i paziti granice prema asimilaciji. Možda vam bosanski jezik ne treba u Njemačkoj, nije vam potreban za vaš uspjeh, za vaš napredak, za vašu integraciju, možda ga i ne osjećate srcem jer vas je država razočarala, ali motivirajte sebe i svoju djecu da govore bosanski zbog domovine – jer u Bosni se umiralo da bi se živjelo. Isto tako svjesna sam tog raskršća sila na kojem je Bosna bila kroz historiju, veliki su to utjecaji i posljedice koje je Bošnjak trebao ponijeti i sastaviti u svojoj ličnosti, ali baš zbog te raznovrsnosti i te veličine trebamo biti ponosni na naše porijeklo i trebamo se otrgnuti od stava da smo sluge, jer mi smo jednostavno naviknuti sluge biti u vlastitoj domovini. Želim da se ta epoha završi u našim glavama i da se ponašamo u skladu s onim što jesmo: potomci dobrih banova, bosanskih kraljeva i kraljica, naših intelektualaca koji su se kroz sve vlasti i vremena borili očuvati kontinuitet bosanskog jezika, pa nastavimo taj kontinuitet.

Koliko ste vi sami vezani za domovinu i kako u nju često idete?

– Iskreno rečeno, za sada idem dvaput godišnje. Psihički idem svaki dan. Inače u dopisivanju sa svojim prijateljima volimo reći da je Bosna kao sevdalinka – stvorena da se za njom pati.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79