Velić: “Danas sam tužan, jer na bolji svijet preselila je moja tetka hadži Behija”

U Sarajevu je jučer preminula hadži Behija Zulfikarpašić, rođena Velić, jedna od najvećih vakifa postratne historije Bosne i Hercegovine.

Na svom Facebook profilu o hadži Behiji Zulfikarpašić, efendija Muhamed Velić je napisao:

Danas sam tužan, jer na bolji svijet preselila je moja tetka hadži Behija Zulfikarpašić, rođ. Velić. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!

PRIČA O BOŠNJAČKOJ VAKIFI I DŽOMETU
Bio sam drugi razred Gazi Husrev-begove medrese, a to je bilo ravno prije dvadeset i četiri godine, kada me je zovnuo dežurni učenik na velikom odmoru i rekao da siđem u hol, jer imam posjetu. Otkud posjeta u taj vakat, pitao sam, jer bilo je krajnje neobično da neko posjećuje učenika za vrijeme nastave, a medresa je, u disciplinskom smislu, bila kao kasarna, za sve se znalo precizno šta i tačno kada, a ova je posjeta baš bila neobična, no, pitao sam ko me traži. Rekao je tetka. Otkud tetka, nije mi bilo jasno. Ipak, sišao sam, a u velikom lobiju medrese stajala je starija gospođa, rekao bih hanuma (zimski je vakat bio), na njoj skupa bunda od krzna a na glavi kapa, isto tako, od skupocjenog krzna. Pitao sam je da li mene traži, budući je nisam poznavao, a ona je umjesto odgovora uputila pitanje jesam li ja Muhamed Velić?! Odogvorio sam potvrdno. Tamam, rekla je, zatim je nastavila da mi je ona tetka iz Amerike (baš kao u priči o sreći i velikom nasljedstvu), mog dede prva rodica; dala mi je adresu na Bistriku te rekla da me očekuje u subotu na ručku. Na koncu gurnula mi je ruku u đep i nešto ostavila. Otišla je. Bio sam zbunjen, a uz stepenice penjući se do razreda pogledao sam u to što mi je u džep gurnula. Bila je to svota novčanica, moglo mi je biti čitav mjesec da živim k'o beg, što se ono kaže. A u subotu na ručku upoznali smo se bolje i tada sam od nje dobio vrijedne knjige na poklon. Tek se vratila iz Amerike s rahmetli suprugom Ihsanom Zulfikarpašićem. Rahmetli Ihsan je bio vrstan poliglot, govorio je odlično njemački, italijanski i bio ekspert za esperanto. Odlučili su nakon dvije i po decenije provedene u Americi da se vrate u Bosnu, u Sarajevo. Ranije su kupili stan u Starom Gradu, a budući da nisu imali djece odlučili su da ga uvakufe. No, Allahova je volja bila da je njen suprug rahmetli Ihsan preselio odmah po povratku u Bosnu, tako da je tetka hadži Behija Velić-Zulfikarpašić ostala sama. Sama, hm, mada takvi ljudi nikada nisu sami. Jer, džometi nikada nisu sami.
Hadži Behija (ili hadži Behka) je prva rodica mog dede. Zapravo, njen babo je amidžić mom dedi. A njen otac hadži Abdulah efendija Velić bio je ugledni kadija. Bio je izrazito pametan i ugledan alim, kadija. (Obavio sam hadž za njega, kao bedel, prije 14 godina.) Službovao je u više mjesta u bivšoj Jugoslaviji. Tako da se i hadži Behija rodila u Đakovici kao njen brat h. Besim. Majka joj je od Krupalija. A hadži Abdulah efendija Velić sa svojom hanumom hadži Šahidom izrodili su petero djece: Aiša, Zekija, Esed, Behija i Besim. Svi su bili lijepi ljudi, kažem bili, jer od njih sada je samo živa još h. Behija hanuma. I ona sada gazi svoju 84., Allah je poživio. No, ima priča o njenoj sestri rahmetli Zekiji, prelijepoj šesnaestogodišnjoj djevojci koja je u onaj vakat prije II svjetskog rata bila u Sarajevu u sarajevskoj medresi, razboljela se od galopirajuće tuberkoloze, pa su je vozom prebacili do Novog Pazara, do kuće gdje je živjela njena porodica, a u taj vakat njen babo službovao je kao kadija u Novom Pazaru, htjela je da vidi i da bude sa svojom porodicom. Bolovala je rahmetli Zekija neko vrijeme kod kuće, sve dok njena majka nije usnila san, a vidjela je da su je posjetile dvije Poslanikove, a.s., žene, hazreti Hatidža i hazreti Aiša, pitale su je koju će od svojih lijepih kćeri dati za dženneta da služi šerbe u njemu, a njena je majka rekla da ako je za dženneta i služenja šerbeta u njemu i odabranom društvu nek’ onda ide najljepša. Kad se u zoru pred sabah probudila, Zekija je teslim dušu već bila učinila.
Starija sestra rahmetli h. Aiša živjela je u Sarajevu, a brat Esed Velić, koji je pred sami rat i agresiju, obnašao dužnost urednika sarajevskog Oslobođenja, ostao je zatočen u okupiranoj Grbavici i u toku agresije je i preselio na bolji svijet. A njen je drugi brat, s kojim je bila vezanija, kao i autor ovog teksta, znameniti Bošnjak rahmetli hadži Besim Velić. On je bio jedan od autentničnijih predstavnika poslijeratne bošnjačke migracije. Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, kao sudija u Prijedoru, napustio je Jugoslaviju (pobjegao od Udbe) i u Italiji zatražio politički azil. Završio je u Americi. Tamo je proveo duže od 50 godina. Bio je uspješan biznismen, a zajedno s bošnjačkom migracijom i Adilom Zulfikarpašićem činio je bazu i bošnjačku maticu u dijaspori. Mnogo je pomagao svoje Bošnjake i svoju Bosnu, davao za različite humanitarne projekte, pravio džamije, školovao studente i stipendirao učenike. Ali, sve to je zajedno radio sa svojom sestrom hadži Behijom, koja ga je u tom pogledu i prestizala. Vrlo često.
Ona, bukvalno, posljednjih 25 godina samo radi hajrate, stan je uvakufila i dala ga za potrebe džamije na Bakarevcu. Imam Edin ef. Hamzakadić i mutevelija hadži Faik, ali i ostale džematlije, diče se i ponose s hadži Behijom. Edin ef., kad god me vidi, samo o njoj priča, a hadžija Faik zna da je ona oslonac džamiji za mnoge aktivnosti. Za džamiju u selu Rakitnici, odakle su joj i korijeni, dala je ni manje ni više sto hiljada maraka, napravila munaru u Dujmovićima, odakle joj je mati rahmetli Šahida, dala za Aladžu džamiju u Foči deset hiljada USA dolara, i za mnoge druge džamije i vjerske objekte je davala, a Allah zna najbolje gdje i koliko, On da joj ukabuli i da je nagradi Svojom nagradom za sve hajrate.
Obavila je hadž nekoliko puta, i za svog rahmetli supruga, ali i za neke članove svoje porodice. Budući da je to krupna žena, znam s kojim se problemima nosila dok je hadž obavljala, jer noge su joj oticale k'o balvani, šro se ono kaže, ali ona je bila ustrajna u tom naumu.
Poseban kuriozitet njene životne priče su njeni učenici stipendisti. Jer, mnogo je učenika, a posebno učenica koje je ona odškolovala i stipendirala. Svi su ti učenici i učenice danas kao njena djeca. To je kao u priči o Gazi Husrev-begu koji nije imao svoje djece, pa mu se žena znala požaliti o tome, a on bi joj kazao da tako ne govori i da tako ne misli, jer svako ono dijete koje izađe iz njegove škole je, zapravo, njihovo dijete; a tako i svaki učenik kojeg je stipendirala hadži Behija je njeno dijete, to znaju ponajbolje ta djeca i sada ti ljudi.
Zamolila me je prošle zime da odem i umjesto nje uzmem nagradu i posebnu zahvalnicu koju joj je dodijelila sarajevska medresa, na Dan škole, za sve što je uradila za tu školu, nisam mogao otići, bio sam zauzet, otišao je moj babo, ali evo ovim putem odajem počast i zahvalnost toj dobroj i džometli ženi, mojoj tetki hadži Behiji Velić Zulfikarpašić. Allah da je poživi još zadugo!
I na kraju, vrlo često mi na um padne izvjesna predaja, koju je rado pričao hadži hafiz Ismet ef. Spahić, a ona govori o tome da su se takmičili ko će iza Božijeg Poslanika, a.s., ući u džennet. Pa je rekao šehid da je njegovo najpreče, jer on je šehid, a onda mu je alim rekao kako će on ući prije njega, jer da nije bilo alima i njegovog znanja šehid nikad ne bi ni saznao koja je deredža šehida. Onda se javio hadžija koji je umro-preselio na Arefatu, pa je on rekao da je njegovo da uđe u džennet odmah iza Poslanika, a.s., jer on je hadžija a preselio na najčasnijem mjestu da dunjaluku. Opet će alim reći da nije bilo njega i njegovog znanja ni ovaj ne bi saznao za obavezu hadža i koje deredže on nosi. Tako će alim reći da je njegovo da on uđe u džennet iza poslanika Muhammeda, a.s.! U tom’ se javi odnekud i džomet pa reče: stani malo alime, da i ja nisam davao da se prave medrese i pišu i kupuju ćitabi, ni ti ne bi imao iz čega naučiti i ilum stjecati. Tako da će po toj predaji džomet ući u džennet iza Poslanika, a.s..
Isto tako, po ovoj predaji, ali i bez nje, učim dovu da moja tetka hadži Behija Velić Zulfikarpašić uđe u džennet, ako Bogda. Ali, neka je još na ovom svijetu, u zdravlju i životu, da još koji hajrat učini. Allah je poživio i nagradio.
Muhamed Velić, Preporod, maj, 2014.

Preminula Behija Zulfikarpašić, jedna od najvećih vakifa postratne historije BiH

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79