Na 1.250 stranica objavljen je izvještaj o stradanju Srba u Sarajevu u proteklom ratu. Komisiju koja je sačinila izvještaj angažovala je Vlada RS-a da bi ratna dešavanja prikazala, kako su tada rekli, s druge strane. Izvještaj, navode iz Instituta koji se bave ratnim zločinima, najmanje se bazira na ratnim dešavanjima u Sarajevu. Sačinjen je od 7 poglavlja počev od Osmanlija. Najzanimljive je viđenje dešavanja u opkoljenom Sarajevu.
Snimci su obišli cijeli svijet, a haške presude utvrdile da je Sarajevo bilo talac četverogodišnje opsade, najduže u historiji modernog ratovanja. No, sarajevska agonija viđena očima onih koji su po nalogu Vlade RS-a i Milorada Dodika napisali gotovo 1.300 stranica izvještaja o stradanju Srba u Sarajevu ne misle da je ovaj uopće bio pod opsadom.
“VRS je izabrala strategiju blokade Sarajeva kako bi primorala vladu RBiH da prihvati njihove uslove mira, po kojima se očekivalo da samoproglašena Republika Srpska dobije teritorijalnu, političku i kulturnu autonomiju”.
Kako blokadom, ako je Haški tribunal presudama terorisanje građana Sarajeva nazvao opsadom, pitali smo jednog od autora ovog izvještaja.
“Riječ je o tome da tokom cijele blokade Sarajeva postojala komunikacija grada sa spoljnim svijetom na razne načine, da ta opsada nije bila cjelovita i nije grad prestao da živi niti je bio onemogućen u svojim vitalnim funkcijama iako su one bile izrazito otežane”, kaže Darko Tanasković, član Komisije za rad na izvještaju.
Još se, kažu, traga za oko 300 nestalih Srba iz Sarajeva. 3.000 civila je ubijeno. Ali ne spominju te ljude imenima, adresom, mjestom ubistva, mjestom pronalaska. Prva je od mnogih stvari koje uočavaju oni koji su godinama dokumentovali period od 1992. do 1995. Navode, tvrdnje iz zvještaja su paušalene, nisu zasnovane na činjenicama. Na sceni je brutalna revizija utvrđenih činjenica presudama Haškog tribunala, relativizacija i kontinuirani pokušaj pravljenja kontrateze Srebrenici, tvrde iz Instituta koji je godinama dokumentovao dešavanja iz opkoljenog Sarajeva.
“Ispadne da je obrnuta situacija, da su oni navodno bili u opsadi – i to u dvostrukoj opsadi. Zamislite, pored poigravanja terminom je li to opsada ili je to blokada – nema potrebe to uopće komentirati – ono što ovaj izvještaj nema jeste popis žrtava. Dakle, oni ne nude činjenice, oni ne nude imena ljudi, građana, etničkih Srba, koji su živjeli na teritoriji Sarajeva u 10 njegovih općina, po imenu i prezimenu, sa imenom oca, sa okolnostima stradanja”, upozorava Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacijskog centra iz Sarajeva.
Nadalje, autori smatraju da humanitarna pomoć koja je dolazila u opkoljeno Sarajevo nije dijeljenja ravnopravno, na štetu sarajevskih Srba. I nije se ovdje stalo. Agresije na međunarodno priznatnu državu nije bilo – riječ je o građanskom ratu. A sistemska antisrpska propaganda rezultirala je etničkim čišćenjem Srba iz Sarajeva.
“Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, Srbi s Grbavica, iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže jednoglasno su odlučili da napuste grad, jer nisu imali drugog izbora. Takođe, sa sobom su ponijeli tijela svojih najmilijih, koja su izvadili iz lokalnih grobnica”.
Zaboravili su autori spomenuti koliko je Srba bilo u Armiji RBiH. Promakao im je taj podatak. No, jasno je da će na period od 1992. do 1995. godine uvijek gledati različito. Ali, ipak, postoji nešto što se zove sudska presuda, a Haški tribunal jasno je kazao da su za opsadu, granatiranje i teroriziranje građana Sarajava krivi, između ostalih, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Dragomir Milošević, Stanislav Galić.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
