(VIDEO) Novi trend omladine u Sarajevu: “Pale školske klupe”

Ne može se tvrditi da se mladi ponašaju tako kako se ponašaju bez velike krivnje starijih generacija koje postavljaju primjere. Ideal kojem mladi teže postavilo je društvo u kojem živimo. Društvo u kojem uspjeh nije sportski, akademski ili umjetnički, važnije je imati novac, brza kola, markiranu odjeću i sve to javno pokazivati.

Današnja omladina, zasigurno ima glupe “furke”. Od pomisli da gađaju prolaznike balonima napunjenim vodom, snimanje divljanja po autoputevima, bacanje romobila po rijekama i smeću, pojavio se još jedan trend koji normalni mozak ne može shvatiti.

Kako su nam čitatelji poslali video klip, skupina omladinaca iz Srednje građevinsko-geodetske škola u Sarajevu pale svoje klupe u učionicama.

 

Platforme na kojima se ovakve snimke objavljuju najčešče su Instagram i druge društvene mreže koje većina roditelja ne koristi. Koriste ih, međutim, mladi ljudi kojima se ovakvo ponašanje predstavlja kao poželjno. Psiholog Marko Romić kaže kako je zbog iskrivljenih vrijednosti, postala sramota za mlade da se ističu po izvrsnosti ili školskom uspjehu.

MARKO ROMIĆ, psiholog

“Na jednoj strani imamo mladost i hormone koji bujaju i imaju potrebu da se iskazuju, pa ponekad i na ekstremne načine, a na drugoj imamo manjak nadzora – od obitelji do institucija, kao i pojedinaca zaduženih za sankcioniranje takvih pojava. Nažalost, postajemo društvo u kojem je postalo normalno sve ono sto u normalnom svijetu nije normalno”, istakao je Romić.

Senadin Lavić profesor je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (FPN). PItamo ga kakva nam je omladina? Vodimo li uopće ikakvu brigu o mladima?

– “Omladina je sjajna kako su roditelji neodgovorni”, govorila je moja učiteljica Irena Bjelica. U tim “mitskim vremenima” odgovornog pristupa obrazovanju vodila se ozbiljna briga o mladima.

Danas se uopće ne posvećuje epistemička pažnja mladim ljudima u procesima obrazovanja. Ostavljeni su da bulje u monitore i svoju društvenost ispunjavaju preko društvenih mreža. Neko im je podmetnuo narativ o “skupljanju bodova”, oni više ne studiraju i ne skupljaju znanja ili ne otkrivaju nove činjenice. U toku je velika transformacija ljudskog postojanja i mi nismo u stanju da predvidimo sve moguće konsekvence znanstveno-tehnološkog iskoraka za koji, očito je, nismo spremni u ovom času.

Omladinu jednog društva treba čuvati da ne postane rulja koju će neki sveštenik, političar-nacista ili osvetnik povesti u “osvetu” nad Drugima i Neidentičnima. Omladina je uvijek u opasnosti da je pokušavaju koristiti kao instrument spornih projekata krupnog kapitala na Balkanu, u Ukrajini, Siriji ili SAD i tako redom. Tada se omladina pretvara u pobješnjelog malograđanina koji je dopustio da bude zaveden u svojoj prekarnoj besciljnosti i filistarskom duhu. Obrazovani mladi ljudi postali su danas dobrim dijelom prekarijat koji se fluidno pomjera za boljim uslovima života bježeći i plašeći se od opasnosti da ih neko pozove u “noć dugih noževa” ili u ”kristalnu noć” i slične pogromaške akcije fašista.

NE RAZUMIJEMO POJAM ZNANJA

Zašto je ovo društvo zanemarilo mlade?

– Današnja omladina na univerzitetu je dio konteksta u kojem živi i ona ga slijedi linijom “laganog” hoda. Ima vrlo kvalitetnih i nadarenih mladih ljudi, ali sistem obrazovanja nije postavljen tako da njih slijedi, prati i finalizira u krajnjim dometima znanja neke discipline, nego je cjelokupna pažnja posvećena prosječnim i manje nadarenim, tako da se dešava jedan opasan proces u kojem ne podržavamo razvojne linije najboljih. Trošimo ogromnu energije i sredstava na one koji nisu talentirani za nauku i obrazovne sadržaje. Iz toga će tek nadoći katastrofalne posljedice po cjelinu društva. Nekako se podrazumijeva da će talentirani i nadareni sve sami riješiti i postići rezultat. Mi im ne posvećujem ni nužnu, a kamoli kvalitetnu pažnju. To je ključni nedostatak ovoga našeg nefunkcionalnog sistema obrazovanja. Ljudi se obrazuju da bi neki od njih došli do vrhunskih znanja i nadmašili svoje učitelje, a ne da bi svi bili prosječni. Ta defetistička nivelacija je izraz provincijalnog duha koji vlada našim balkanskim svijetom i animoziteta prema elitističkom dijelu društva koji proizlazi iz znanja. Tek predstoji odgovoran odnos obrazovnog sistema prema nadarenoj omladini koja jedino može povući društveni sistem naprijed i donijeti prelom u višedecenijskoj hegemoniji diletanata. U stvarima znanja i znanstvenog razvoja ne mogu odlučivati psihotične kućanice, influenserke, glasanja mase, loše socijalizirane žene, tatine sinčine, stranački klimoglavci, fanatizirani fundamentalisti i praznoglavci, rukoljupci suspektnih diploma, loše koncipirani zakoni, ljudi iz sjene…

Je li to znači da je znanje dobilo drugu formu?

– Mi više ne razumijemo pojam znanja i ne uspijevamo proizvesti znanje koje bi nas pokrenulo iz ove razarajuće zaostalosti od koje bježe hiljade i hiljade mladih ljudi na sve strane svijeta.

Moja generacija je studirala na samom kraju socijalističkog društva. Mi smo s našim diplomama otišli u brda, nažalost, u rat koji su nam nametnuli manijaci s velikodržavnim ambicijama protiv Bosne. Moram naglasiti da smo mi poštovali i voljeli naše profesore i profesorice koji su bili strogi i zahtjevni, drugovali smo sa njima i učili lijepo govoriti o bitnim stvarima. Oni su uvijek nagrađivali znanje i trud. Ohrabrivali su nas da čitamo i pišemo, da studiramo probleme i da se suočavamo sa bitnim pojavama u povijesti znanja i društva.

Dakle, omladina nam je sjajna. Vidim mnogo mladih koji su vrlo sposobni, ali još ne znamo uspostaviti sistem u kojem bi se razvijali i ostvarivali kao ljudska bića. Bitno je da u svijest mladih ljudi ugradimo ispravne kriterije i vrijednosti, antifašističku i humanističku orijentaciju, kvalitetna znanja i moralno držanje u životnim stvarima. Ja moram braniti omladinu, jer nije odgovorna za zlo koje su joj ostavili “očevi nacija” i sveštenici, ali je izložena njihovim lobotomijama i trpi stravične perverzije poneričkog uma. Žalim omladinu koju nacijski manijaci regrutiraju za svoje bolesne projekte.

Kada biste imali mogućnost, kako biste reformirali visoko obrazovanja?

– Nažalost, nemam mogućnost da napravim preokret u funkcioniranju i definiranju smisla postojanja univerziteta. Uostalom, kao ni većina drugih univerzitetskih profesora, jer reforme znanja i obrazovanja koje su do sada provođene bile su puke papirne forme, a ne suštinske transformacije znanja i pristupa znanju u 21. stoljeću. O tome kod nas, ustvari, odlučuju nedorasli politikanti koji “imaju svoje akademske radnike” na dispoziciji i katastrofalno destruiraju sistem visokoškolskog obrazovanja koji je mukotrpno stvaran od 1950. godine. Briga oko univerziteta, na političkoj ravni, povjerava se pojedincu u raspodjeli postizbornog “kantonalnog plijena” ili nekoj manjoj tehnicističkoj grupi ridikula koja “prema sebi” kroji sliku znanja, obrazovanja i univerziteta. Martin Heidegger se, naprimjer, tridesetih godina 20. stoljeća sve više plašio “opasnosti da se znanost isporuči tehnici”. Izgleda da se to danas ostvaruje bez zadrške. Zato se pitamo šta znači misliti i kako to raditi danas? U čijim je rukama univerzitet, znanost, sistem obrazovanja, budućnost bosanskog društva i države? Čemu uopće služi visokoškolsko obrazovanje danas?!

Pa, čemu služi?

– Naučio sam da univerzitet često služi političkim oligarhijama da kontroliraju procese znanja i usmjeravaju svijest ljudi u jednom povijesnom času. Bojim se da decenije iza nas pokazuju da nismo imali realan odnos prema ulozi i mjestu univerziteta u društvenom kontekstu, te je tako izostalo, iz univerziteta pokrenuto, pojavljivanje nove društvene svijesti koja bi oblikovala i otvorila drugačije procese u društvenoj zbilji. Oblikovanje društvene svijesti u postratnom i postgenocidnom bosanskom društvu ne mogu kvalitetno koordinirati prirodoslovni i tehnički racionaliteti, jer njihova društvena uloga je sasvim drugačija od one koja je bila potrebna u proteklih 25 godina. Stoga se desilo da su društvene znanosti, koje su trebale raditi na konstrukciji nove društvene svijesti, potpuno devastirane i marginalizirane u procesu preferiranja tobožnje “prave znanosti”. To nam je vjerovatno najpogubniji strateški promašaj koji smo mogli napraviti. Znanje je po svome karakteru društveno i može postojati samo među ljudima koji misle i istražuju. Mi smo trebali proizvoditi znanje koje će osigurati kvalitetnu “bosansku orijentaciju” i uvesti nas u epohu života zasnovanog na znanju. Stoga je posebno velika odgovornost društvenih znanosti za ovo stanje danas.

Pred nama je zadatak oslobađanja univerziteta od loše politike ili polupolitike diletantskog svjetonazora u kojem će neki opasni Gauleiter ili sporna grupa određivati strategiju univerziteta. Društvo nema bolji instrument za vlastiti prosperitet od znanosti i znanstvenog projiciranja budućnosti sa humanim likom. Iz tog nužnog koraka slijede svi drugi.