U centru grada u ulici Alekse Šantić br. 5 pored čuvene Druge gimnazije ovako žive dvije ugledne građanke, nekadašnja dvostruka dobitnica Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva profesorica gitare M.R i njena kolegica pjesnikinja i poznata novinarka M.B čija puna imena neću otkriti zbog narušavanja njihovog ugleda…
U centru grada u ulici Alekse Santic br. 5 pored čuvene Druge gimnazije ovako žive dvije ugledne građanke, nekadašnja dvostruka dobitnica Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva profesorica gitare M.R i njena kolegica pjesnikinja i poznata novinarka M.B čija puna imena neću otkriti zbog narušavanja njihovog ugleda…Maloprije je profesorica sebi pokusala oduzeti zivot skakanjem sa prozora i da smo usli minut kasnije, nje vise ne bi bilo… Moja državo moja sramoto, ljudi bi trebali da budu osnovni kapital svakog civilizovanog društva, a ako ovakve persone, akademici, nekadasnje ugledne i cijenjene građanke glavnog nam grada žive, ne smijem ni pomisliti kako je ostalima? Jedna je nepokretna a druga slijepa, te se morate dobro zaroviti da ih pronađete ispod hrpe odjeće, hrane, medikamenta, tufera, kućnog inventara, deka, smeća i ostalog! Da, da ovo na slici su one, većina ne želi da im uđe u stan a kamoli da se pobrine za neku vrstu njege… I tako M.B zove prekjucer na mob i diktira sta da joj kupimo sestra i ja… zapisujem spisak namirnica i plačem, malo od tuge a malo od smijeha jer njih dvije bez obzira na stanje u kojem se nalaze nisu izgubile smisao za humor, provaljuju, smijemo se i plačemo… "kese, maramice, čokoladno mlijeko, hljeb i nešto da jedem, gladne smo ti Aida i Majdo…" vele one! Progutam knedlu i trudim se ostati smirena… "može li piletina i pire?" pitamo… "može ali me i stomak boli a ne mogu hodati" veli profesorica, "onda pakujemo i malo riže, jako je dobra za stomak" dogovorismo se! Pjesnikinja pored svoje muke nastavlja dalje: "pjevas li Aida jos?" malo skrenusmo misli na vedrije teme: "ne, taj život sam davno ostavila iza sebe, nije to vise za mene", rekla sam, smije se pjesnikinja/novinarka i nastavlja: "imam 5 pjesama spremnih za tebe ako se ikada odlučis vratiti muzici". Kroz glavu mi prođose slike kada sam je kao srednjoskolka sretala blizu svoje Druge gimnazije, uvijek vedru, nasmijanu, prava sarajevska dama, a njena kolegica profesorica M.R je tada bila jedna od najboljih i najnagrađivanijih pedagoških radnika… Život je kratak, može biti i surov, a kao sto vidite od države i onih koji bi se trebali pobrinuti da jedan civilizovan građanin u 21. vijeku ne živi ovako, nema empatije! Zato ima vas dovoljno, pomozite jedni drugima, pomozite svome komšiji, prijatelju pa i prolazniku u nevolji… Nekome je i topla riječ dovoljna, a kruna s glave vam pasti neće, dva ručka vam ne trebaju niti 10 kafa dnevno, dovoljne su i 3. Pitam se da li se nasi politicari ( čast izuzecima ) barem malo zacrvene kada vide ovakve slike i snimke, ovakvo stanje u kojem se njihova domovina i njeni građani (u ovom slučaju, akademici i dobitnici Sestoaprilskih nagrada Grada Sarajeva) nalaze. Pitam se zasto ih je sramota prepisati neke pozitivne primjere iz uređenih zemalja i implementirati ih u svoju! Pitam se spavaju li mirno u uvjerenju da čine dobro za svoju domovinu i njene žitelje i pitam se da li misle da nakon ovog dunjaluka nose sve stečeno na onaj svijet?! Krajnje je vrijeme da domaće vlasti naprave iskorak iz ovog stanja njihove isprazne retorike i nerada i suoče se sa stvarnim problemima ove zemlje, a jedan od osnovnih je potcjenjivanje nauke i znanja zbog čega se iseljavaju naši najstručniji građani ili na koncu završe kao ove dvije gospođe sa moje fotografije, jer ih naša vlast ne cijeni! Ovo su naši osnovni, fundamentalni izazovi a ne ko će smjestiti svoje političke istomišljenike u udobne fotelje javnog sektora ili državne kompanije sa enormnim platama! Pametnije bi bilo da poskidate te svoje ustogljene kravate dok ne naučite voditi državu, jer vam ne stoje!
Gepostet von CRNA Hronika BIH am Samstag, 16. März 2019
Maloprije je profesorica sebi pokušala oduzeti život skakanjem sa prozora i da smo ušli minut kasnije, nje više ne bi bilo…
Moja državo moja sramoto, ljudi bi trebali da budu osnovni kapital svakog civilizovanog društva, a ako ovakve persone, akademici, nekadašnje ugledne i cijenjene građanke glavnog nam grada žive, ne smijem ni pomisliti kako je ostalima?
Jedna je nepokretna a druga slijepa, te se morate dobro zaroviti da ih pronađete ispod hrpe odjeće, hrane, medikamenta, tufera, kućnog inventara, deka, smeća i ostalog! Da, da ovo na slici su one, većina ne želi da im uđe u stan a kamoli da se pobrine za neku vrstu njege… I tako M.B zove prekjučer na mob i diktira šta da joj kupimo sestra i ja… zapisujem spisak namirnica i plačem, malo od tuge a malo od smijeha jer njih dvije bez obzira na stanje u kojem se nalaze nisu izgubile smisao za humor, provaljuju, smijemo se i plačemo… “kese, maramice, čokoladno mlijeko, hljeb i nešto da jedem, gladne smo ti Aida i Majdo…” vele one! Progutam knedlu i trudim se ostati smirena… “može li piletina i pire?” pitamo… “može ali me i stomak boli a ne mogu hodati” veli profesorica, “onda pakujemo i malo riže, jako je dobra za stomak” dogovorismo se!
Pjesnikinja pored svoje muke nastavlja dalje: “pjevaš li Aida jos?” malo skrenusmo misli na vedrije teme: “ne, taj život sam davno ostavila iza sebe, nije to više za mene”, rekla sam, smije se pjesnikinja/novinarka i nastavlja: “imam 5 pjesama spremnih za tebe ako se ikada odlučis vratiti muzici”. Kroz glavu mi prođose slike kada sam je kao srednjoškolka sretala blizu svoje Druge gimnazije, uvijek vedru, nasmijanu, prava sarajevska dama, a njena kolegica profesorica M.R je tada bila jedna od najboljih i najnagrađivanijih pedagoških radnika… Život je kratak, može biti i surov, a kao sto vidite od države i onih koji bi se trebali pobrinuti da jedan civilizovan građanin u 21. vijeku ne živi ovako, nema empatije! Zato ima vas dovoljno, pomozite jedni drugima, pomozite svome komšiji, prijatelju pa i prolazniku u nevolji… Nekome je i topla riječ dovoljna, a kruna s glave vam pasti neće, dva ručka vam ne trebaju niti 10 kafa dnevno, dovoljne su i 3. Pitam se da li se nasi politicari ( čast izuzecima ) barem malo zacrvene kada vide ovakve slike i snimke, ovakvo stanje u kojem se njihova domovina i njeni građani (u ovom slučaju, akademici i dobitnici Šestoaprilskih nagrada Grada Sarajeva) nalaze. Pitam se zašto ih je sramota prepisati neke pozitivne primjere iz uređenih zemalja i implementirati ih u svoju! Pitam se spavaju li mirno u uvjerenju da čine dobro za svoju domovinu i njene žitelje i pitam se da li misle da nakon ovog dunjaluka nose sve stečeno na onaj svijet?!
Krajnje je vrijeme da domaće vlasti naprave iskorak iz ovog stanja njihove isprazne retorike i nerada i suoče se sa stvarnim problemima ove zemlje, a jedan od osnovnih je potcjenjivanje nauke i znanja zbog čega se iseljavaju naši najstručniji građani ili na koncu završe kao ove dvije gospođe sa moje fotografije, jer ih naša vlast ne cijeni! Ovo su naši osnovni, fundamentalni izazovi a ne ko će smjestiti svoje političke istomišljenike u udobne fotelje javnog sektora ili državne kompanije sa enormnim platama! Pametnije bi bilo da poskidate te svoje ustogljene kravate dok ne naučite voditi državu, jer vam ne stoje!
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
