Vidjeli ste ovaj video makedonskog liječnika? Provjerili smo oko čega je bio u pravu, a oko čega ipak nije

Makedonski infektolog Velo Markovski imao je regionalno zapažen nastup na lokalnoj televiziji prošloga mjeseca, koji se i do današnjega dana dijeli društvenim mrežama. U njemu je iznio nekoliko teza vezano za novi koronavirus, no one su u trenutku objave intervjua bile teško dokazive. U međuvremenu su se neke od njih potvrdile, druge nisu, dok su treće još uvijek neprovjerljive.

https://youtu.be/p772HfnaqSA

Najviše je pozornosti privukla izjava koja se tiče preagresivnih mjera u liječenju pacijenata oboljelih od Covida-19. Kritizirao je uporabu respiratora, tvrdeći da povećavaju smrtnost.

“Jedna od studija je rađena na 180 pacijenata od kojih je polovina umrla. Pacijenti koji su postavljeni na respirator su imali 54% smrtnost. Pacijenti koji su isto tako bili kritično, a nisu postavljeni na respirator, imali su oko 46% smrtnosti. Znači, čak 8% manje umrlih koji su isto tako bili kritični, a nisu postavljeni na respirator. Razlog jednog dijela umrlih u Italiji i Kini su preagresivne metode u medicini.”

Ova njegova kritika pokazala se osnovana u praksi i liječnici su zaista počeli odgađati priključivanje kritično bolesnih od Covid-19 na respiratore. Ti pacijenti obično pokazuju simptome akutnog respiratornog distres sindroma (ARDS), zatajenja pluća koje može imati više različitih uzroka, a manifestira se kroz kratak dah i nisku razinu kisika u krvi. Pad kisika ispod određene razine može zahtijevati intubaciju, ali i manje agresivne postupke davanja kisika: nazalnim kanilama (male cjevčice koje se stavljaju u nosnice), konvencionalnim ili sofisticiranijim maskama s kisikom ili polijeganjem oboljelog na trbuh.

“Učimo u hodu”

Vremenom su bolnice počele prijavljivati neuobičajeno visoke stope smrtnosti bolesnika s koronavirusom na respiratorima. Nakon  upozorenja iz Italije, pojavilo se i istraživanje prema kojemu je 67 posto pacijenata u Velikoj Britaniji preminulo nakon stavljanja na respiratore. U usporedbi s oboljelima od drugih virusnih pneumonija to je gotovo dvostruko više.

Uslijedilo je saznanje da je New Yorku umrlo 80-ak posto bolesnika s koronavirusom postavljenih na respiratore. To je puno više od 40% do 50% pacijenata s teškim respiratornim distresom koji inače umiru nakon postavljanja na mehaničko disanje (Time).

Ova saznanja dovela su do prakse da se pacijente pokušava što dulje oporavljati manje invazivnom asistencijom u disanju i kada im je postotak kisika u krvi pao do nivoa koji rutinski opravdava intubaciju.

“Učimo u hodu”, objašnjava Kevin Wilson, profesor medicine na bostonskom sveučilištu i član američkog torokalnog društva (Hina).

“Pokušavamo malo dulje pričekati, ako je moguće, pa tek onda intubirati”, rekao je za AFP Daniel Griffin, epidemiolog za ProHealth Care, mrežu više od 1.000 liječnika koji rade u dvadesetak bolnica u New Yorku.

Suzbijanje zaraze

Treba uzeti u obzir i da su respiratori usred nestašice zaštitne opreme za medicinsko osoblje, u nekim slučajevima, ocijenjeni kao pogodnije sredstvo u odnosu na neinvazivnu pomoć u disanju. Većina tih metoda rezultira određenim “curenjem” iz dišnih puteva bolesnika, premda se i ono može umanjiti korištenjem kacige preko cijele glave i maski preko cijeloga lica pacijenta.

“Onog trenutka kada je pacijent intubiran, sustav se zatvori, a širenje virusa postaje nula”, objasnio je Dr. Govind Rajan, direktor kliničke službe na odjelu za anesteziologiju na Sveučilištu Kalifornija u Irvineu.

Encefalopatija

Markovski je uz ovu tvrdnju iznio nekoliko pretpostavki koje će potvrditi ili demantirati vrijeme. Jedna od njih odnosi se na encefalopatiju, odnosno oštećenje funkcija velikoga mozga, koje može biti izazvano i virusnim oboljenjima. Encefalopatija se u slučaju virusnog oboljenja događa direktnim probojem virusa u živčani sustav ili zbog pretjeranog imunološkog odgovora, čije postojanje spori Markovski.

Iznenađuje da nema umrlih od encefalopatije, znači, to je dokaz da se organizam ne bori žestoko (protiv infekcije)

Pretjeranom proizvodnjom proteina citokina, tzv. citokinskom olujom, imunološki sustav u konačnici napravi više štete tkivima od samog virusa. Radi se o rijetkoj, ali poznatoj komplikaciji gripe, koja je nedovoljno istražena zbog teškog postavljanja dijagnoze. Razlog tome su izostanak specifičnih kliničkih simptoma i dijagnostičkih kriterija.

Opterećenost zdravstvenog sustava oboljelima od COVID-19 također nije išao na ruku ovakvoj dijagnostici, premda su još krajem veljače neurolozi u Wuhanu zabilježili i neurološke simptome, u pravilu kod teže oboljelih. Objavljeni su u još nerevidiranom članku na medRxiv-u.

U drugoj polovici ožujka, kod starijeg muškarca pozitivnog na koronavirus, s brojnim komorbiditetima, neurolozi s Floride bilježe simptome encefalopatije.

Tih dana Lancet objavljuje upozorenje liječnicima vezano za simptome neuroloških poremećaja kod malog dijela oboljelih od Covida-19; oni trebaju liječenje koje neće naštetiti mozgu.

Zadnjeg dana ožujka u časopisu Radiology izlazi članak “Akutna hemoragična nekrotizirajuća encefalopatija povezana sa Covidom-19”, koji opisuje slučaj iz američkog Detroita. Zaposlenica avionske kompanije u kasnim pedesetim godinama pozitivna je na SARS-CoV-2 i uz simptome kašlja i povišene temperature, ima i neurološke simptome – zbunjenost, dezorijentiranost i letargiju. Magnetskom rezonancom su joj utvrđena oštećenja na mozgu, pripisana upravo posljedici pretjeranog odgovora imunosnog sustava. Preživjela je.

Potom je encefalopatija opisana i u Japanu, kada je virus pronađen u živčanom sustavu oboljelog. Početkom travnja mediji naveliko izvještavaju o citokinskim olujama i pogubnim posljedicama koje koronavirus može imati na živčani sustav dijela pacijenata [1, 2, 3, 4].

Američki Centar za kontrolu bolesti također uvrštava među simptome “zbunjenost i nesposobnost da se osoba probudi”.

Zaraznost

Kritizirajući mjere karantene, koje su poduzele brojne države u borbi protiv virusa, Markovski je u istome intervjuu usporedio novi koronavirus sa morbilima, uzročnikom ospica te ustvrdio:

“Virus (SARS-Cov-2) ima veoma nisku kontagioznost.”

Točno je da se novi koronavirus ne može uspoređivati s ospicama ili vodenim kozicama. Njihov broj reprodukcije (R₀), odnosno broj novih zaraženih na koje svaka zaražena osoba prenese uzročnika – prelazi 12, odnosno 10. Za razliku od koronavirusa, ove dvije bolesti prenose se zrakom, lebdećim česticama, a ne samo kapljičnim putem i doticanjem kontaminiranih površina. No, zaraznost SARS-CoV-2 nipošto nije benigna i ukoliko su društva nespremna, može se popeti na polovicu dosega “lebdećih” morbila i varičele. Prema epidemiologu Igoru Rudanu te molekularnom biologu Ivanu Đikiću – takva zaraznost je ogromna.

“Prve procjene stope umiranja u zajednici od oko 0.5 do 1% u ostalim pokrajinama Kine i u Južnoj Koreji, te prvi podaci o spektru simptoma bolesti gdje 1.4% liječenih u bolnicama umire, uz prvu procjenu mjera brzine širenja bolesti u zajednici (R₀) od 2.2, ukazivali su da se radi o potpuno nepoznatoj i prilično opasnoj bolesti… No, nespremna Europa i SAD pokazali su da se virus može širiti i znatno brže – rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja pokazuju da R₀ parametar nije 2.2, već 5.7. To sasvim mijenja sva početna predviđanja i ukazuje da je ključna opasnost od Covida-19 ogromna brzina njezinog slobodnog širenja”, naveli su u zajedničkom priopćenju.

Serološki testovi

Makedonski infektolog postavio je i hipotezu da je virus već godinama u optjecaju, ali ga bez PCR testova nismo registrirali. Navodeći da oni ne dokazuju infektivnu bolest, već prisutnost virusa u brisu nosa ili grla, ponovo je istakao važnost seroloških testova. Oni detektiraju prisutnost antitijela u organizmu, što znači da je virus ne samo (bio) prisutan, nego je i izazvao infekciju protiv koje se bori(o) imunološki sustav pacijenta. On također može dokazati i da je asimptomatska osoba imala kontakt s virusom.

No, za razvoj i omasovljenje takvih testova potrebno je vremena. Trenutno su za laboratorijsku upotrebu u SAD-u odobrena četiri testa, a u svijetu tek desetak. I dalje CDC preporučuje kombiniranje s PCR testovima te kliničkom slikom, kako bi se došlo do konačne “presude” je li osoba bolovala od Covida-19 ili ne, budući da nije potpuno jasno koliko se dugo antitijela zadržavaju u krvi.