Zakon koji nas ne vodi ka EU: Prijedlog o Sudu BiH promašuje srž reformi
Da li predloženi zakon slabi Sud BiH i ignoriše ključne evropske preporuke?
U oba doma državnog parlamenta – Predstavničkom i Domu naroda – uskoro će se naći gotovo identični prijedlozi Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine. Iako se u političkoj retorici predstavljaju kao reformski iskorak u skladu s evropskim preporukama, sadržaj tih prijedloga pokazuje potpuno suprotno: ni jedan ne doprinosi stvarnoj reformi pravosuđa, niti ispunjava ono što Evropska unija očekuje.
Tvrdnje da su prijedlozi usklađeni s mišljenjem Evropske komisije iz 2019. godine, tačnije s famoznih 14 prioriteta, nisu potkrijepljene konkretnom pravnom analizom. Štaviše, detaljno iščitavanje četvrtog prioriteta pokazuje da se on odnosi na uspostavu pravosudnog tijela na državnom nivou koje bi imalo ovlaštenja za ujednačavanje sudske prakse u cijeloj zemlji. To uključuje funkcionalnu moć, hijerarhijsku poziciju, ali i normativne alate za dosljedno tumačenje zakona.
Nasuprot tome, oba aktuelna prijedloga Zakona o Sudu BiH ne uvode novo nezavisno pravosudno tijelo, već samo tehnički reorganizuju postojeće apelaciono odjeljenje. Ne predviđaju nikakvu nadgradnju pravosudne infrastrukture niti proširenje nadležnosti koje bi omogućilo zaštitu jedinstvenog pravnog sistema.
Dodatno, predviđena autonomija apelacionog vijeća ne ide dalje od administrativne i budžetske samostalnosti – bez statusa samostalne institucije i bez ikakve moći nad entitetskim i kantonalnim sudovima. Mehanizmi poput obavezujućih pravnih stavova, institucionalne revizije presuda ili sistemske harmonizacije prakse nisu ni spomenuti.
Kao da sve to nije dovoljno, zakon dodatno sužava nadležnosti Suda BiH isključivo na odabrana krivična djela, i to uz teritorijalna ograničenja. Time se otvara prostor da ozbiljni kriminalni slučajevi unutar jednog entiteta uopće ne budu u dometu državnog pravosuđa. To je suprotnost od onoga što traži Evropska komisija: centralizaciju pravne sigurnosti, a ne fragmentaciju.
U konačnici, ono što se nudi kao reformi zakon ne rješava ništa od suštinskih pitanja. Ne donosi institucionalnu jasnoću, ne jača vladavinu prava, ne harmonizira praksu. Samim tim, ne ispunjava četvrti prioritet – niti po duhu, niti po slovu.
Ukoliko se usvoji, ovaj zakon može postati još jedna propuštena prilika. Ili, kako cinici kažu – „bilo kakav zakon je izgleda bolji od onoga kojeg trenutno imamo“.
