Zašto ministar Sevlid Hurtić ima policijsku pratnju – i zašto to građani plaćaju?
Vijest da se na magistralnom putu M-17 kod Maglaja dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovalo vozilo iz pratnje ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sevlida Hurtića, ponovo je otvorila staro pitanje:
“Zbog čega neki ministri uopće imaju policijsku pratnju i ko donosi odluke o tome – sve na teret građana?”
U ovoj nesreći povrijeđeni su pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela (DKPT) koji su bili u pratnji ministra, kao i vozač drugog automobila. Međutim, pitanje koje se nameće nije isključivo sigurnosne, već i etičke i finansijske prirode.
Zašto ministar čije dužnosti obuhvataju ljudska prava i pitanja izbjeglica – dakle sektor koji se bavi civilnim i diplomatskim temama – ima pravo na uniformisanu policijsku pratnju?
Ko je procijenio da je njegova sigurnost toliko ugrožena da su potrebni resursi DKPT-a, uključujući vozila, vozače, posebno obučeno osoblje i sredstva iz budžeta?
Građani, koji sve to plaćaju, nemaju uvid ni u kriterije, ni u broj zvaničnika kojima je ovakav vid zaštite dodijeljen. Sve se opravdava “procjenom sigurnosne prijetnje”, ali ta procjena ostaje skrivena od očiju javnosti i bez ikakve kontrole.
Za razliku od zemalja sa razvijenim mehanizmima odgovornosti prema javnosti, u Bosni i Hercegovini gotovo da se ništa ne zna o tome ko ima osiguranje, koliko to košta i na osnovu čega se odobrava.
Sama činjenica da ministar za izbjeglice ima policijsku pratnju, dok mnogi zdravstveni radnici, inspektori, pa čak i istraživački novinari – koji su zaista izloženi ozbiljnim prijetnjama – nemaju ni osnovnu institucionalnu zaštitu, baca ozbiljnu sumnju na prioritete u sistemu.
Saobraćajna nesreća, naravno, može zadesiti svakoga. Ali ono što s pravom izaziva zabrinutost među građanima jeste činjenica da se visoki funkcioneri voze u kolonama, uz sirene i rotacije – sve to na račun javnosti, bez jasnog obrazloženja, bez odgovornosti i bez pravog opravdanja.
