Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine sve rjeđe posjećuju lideri susjednih i značajnih država u svijetu. Čelnici susjednih zemalja češće posjećuju Banju Luku ili Mostar, dok mnogi ne pamte kada je posljednji put lider jedne utjecajne zemlje posjetio Sarajevo. Analitičare smo pitali zašto je to tako.
Posljednja posjeta lidera značajne države Sarajevu desila se prije pet godina. Tada je došao papa Franjo kao čelnik Vatikana, a nešto kasnije i njemačka kancelarka Angela Merkel. Od tada do danas nijedan predsjednik ili premijer zemlje koja se smatra utjecajnom u međunarodnim odnosima nije posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine. Najznačajnijom posjetom od osamostaljivanja zemlje od Jugoslavije do danas smatra se posjeta američkog predsjednika Billa Clintona.
Za razliku od Sarajeva, Beograd su posjetili francuski predsjednik Emmanuel Macron, ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping. Zagreb je bio mjesto susreta hrvatskih političara i bivšeg američkog predsjednika Georgea Busha mlađeg i brojnih lidera evropskih zemalja.
Viši asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Jasmin Hasanović je, govoreći za Klix.ba o razlozima zašto je Sarajevo postalo rijetko mjesto susreta domaćih i inozemnih zvaničnika, ukazao da je to odraz unutrašnje politike. Uputio je jasnu kritiku vanjskopolitičkom djelovanju Bosne i Hercegovine.
“Prema Ustavu, vođenje vanjske politike povjereno je Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Međutim, pitanje vanjske politike svakako je odraz i unutrašnje politike. Vanjska politika Bosne i Hercegovine, osim floskularnih normativnih teza i načela koja većinom proizilaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma – poput EU NATO integracija, očuvanja stabilnosti, dobrosusjedskih odnosa i učestvovanja u međunarodnim organizacijama – ne posjeduje neke, nazovimo ih tako, autohtonije vanjskopolitičke smjernice koje bi Bosnu i Hercegovinu činile prepoznatljivijom, ako ne u vanjskoj, onda svakako u regionalnoj politici”, rekao je.
Za Hasanovića je i teško očekivati da bude drugačije od navedenog.
“To je, s druge strane, u okolnostima etnopartijske konsocijacije teško i očekivati s obzirom na odsustvo zajedničkog stava o velikom broju stvari na međunarodnom planu”, mišljenja je.
Prema njegovim riječima, nakon Općih izbora iz 2018. i farse u vezi sa sazivom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prisutno je i totalno ignorisanje novog sastava Predsjedništva s druge strane, što je dodatno umanjilo vanjskopolitički značaj Bosne i Hercegovine i njenu diplomatiju. Zabrinut je zbog postojećih odnosa Bosne i Hercegovine i njenih susjednih zemalja obrazloživši zašto je to tako.
“Ono što umjesto toga imamo i što je zabrinjavajuće jesu primjeri posjeta regionalnih lidera ili političara mimo državnih institucija, što dodatno jača unutarnju polarizaciju na etničkim i nacionalnim osnovama. Također, jačanje konzervativnog okruženja u regiji i desnice podsjetit će nas i na sve češće i to jednostrano favoriziranje zvaničnih posjeta i intenziviranja saradnje s autoritarnim režimima poput onog Putinovog, Lukašenkovog, Orbanovog ili Erdoganovog. Ako izuzmemo ceremonijalne susrete s ambasadorima, koliko je meni poznato, jedina mogućnost zvanične posjete Predsjedništvu od 2018. godine došla je ove godine od predsjednika Crne Gore, a znamo i kako se to na kraju završilo”, napomenuo je viši asistent na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Jasmin Hasanović.
“Bošnjaci su mogli prije prihvatiti Tadića i Jeremića, nego Nikolića i Vučića”
Dojam je da su se odnosi Bosne i Hercegovine i Srbije pogoršali od trenutka kada je za srbijanskog predsjednika izabran Tomislav Nikolić i kada je na vlast došla Srpska napredna stranka (SNS). Pojedini smatraju da su odnosi s ovom susjednom državom bili u uzlaznoj putanji dok je Boris Tadić bio njen predsjednik. Međutim, asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu Milan Krstić misli da su postojale različite faze odnosa prema Bosni i Hercegovini od početka vladavine SNS-a.
“Mislim da to nema veze direktno s promjenom vlasti u Beogradu. Tadić jeste imao važne posjete Sarajevu 2004. godine, kada se izvinio svim građanima Bosne i Hercegovine stradalim od pripadnika srpskog naroda, i potom 2006. godine, ali se na naredne posjete čekalo više godina. Tek 2010. godine je tadašnji predsjednik Srbije bio ponovo u svom rodnom gradu na Miljacki, i to na sastanku Igmanske inicijative, a 2011. godine i u zvaničnoj bilateralnoj posjeti Bosni i Hercegovini. Tačno je da je njegov nasljednik, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, samo jednom bio zvanično u Sarajevu, i to 2016. godine na sastanku regionalnih lidera u okviru multilateralnog Brdo – Brioni procesa. Sigurno je i da je bošnjačka javnost u Bosni i Hercegovini mogla prije da prihvati Tadića i Jeremića kao prijatelje, nego Nikolića i Vučića, čak i nakon Nikolićevog eksplicitnog izvinjenja za Srebrenicu 2013. godine”, kazao je Krstić za naš portal.
Podsjetio je i na posjete srbijanskih zvaničnika Bosni i Hercegovini koji su na vlasti u posljednjih nekoliko godina.
“Ipak, treba imati na umu da je realna politička moć u posljednjih sedam-osam godina u Srbiji u kabinetu Aleksandra Vučića, koju god funkciju on obavljao. Sarajevo je bilo među prvim destinacijama koje je Vučić posjetio i 2014. godine, kao tek izabrani premijer Srbije, i 2017. godine kao novi predsjednik republike. Vučić je boravio u Sarajevu i 2015. godine, a Sarajevo je često posjećivao i ministar vanjskih poslova Dačić – gotovo jednako kao i raniji ministar Jeremić u periodu od 2007. do 2012. godine. ‘Oživjela’ je i intenzivna trilateralna saradnja Beograd – Ankara – Sarajevo. Dakle, nije došlo do radikalnog pada nakon 2012. godine, ako izuzmemo Tomislava Nikolića”, kazao je.
Ocijenio je da je do pogoršanja odnosa zapravo došlo 2017. godine.
“Rekao bih da do pada dolazi tek od 2017. godine. Još veći stepen približavanja vlasti Srbije i RS-a, koji po nivou simbioze u javnom delovanju prevazilazi sve prakse specijalnih paralelnih veza Srbije i RS-a od 2001. godine do danas, vjerovatno je utjecao na podizanje podozrenja u zvaničnom Sarajevu, naročito ako se uzmu u obzir određene Dodikove separatističke izjave. S druge strane, i Vučić je počeo da popušta u retorici o neophodnosti ‘historijskog pomirenja Srba i Bošnjaka’, na čemu je naročito insistirao nakon napada na njega u Potočarima 2015. godine, iako i dalje ističe da Srbija nedvosmisleno poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Također, Beograd je počeo i aktivno oponirati kvalifikaciji zločina u Srebrenici kao genocida, a ne samo da izbjegava određivanje po ovom pitanju”, naglasio je.
Ukazao je i na to da su pojedine izjave i potezi bosanskohercegovačkih zvaničnika izazvali negodovanje u Srbiji.
“S druge strane, pokušaji pokretanja revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, oslobađajuća presuda Naseru Oriću za ratne zločine nad Srbima, ali i određene oštre izjave Bakira Izetbegovića i nekadašnjih vođa Armije Bosne i Hercegovine, poput Sefera Halilovića, doživljavane su u srbijanskoj javnosti kao prijeteće, što je doprinijelo i opadanju povjerenja Beograda u mogućnost ‘historijskog pomirenja’. Vjerujem da je to utjecalo na promjenu u intenzitetu odnosa, do koje je došlo u posljednje dvije-tri godine”, poručio je asistent na Fakultetu politički nauka u Beogradu Milan Krstić.
“Ne postoji supstancijalna politika između Zagreba i Sarajeva”
Posjeta člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika Zagrebu na poziv hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića je dodatno narušila odnose između dviju zemalja. I nakon skoro deset mjeseci od kada je izabran za predsjednika, Milanović nije posjetio Sarajevo niti su bosanskohercegovački zvaničnici posjetili Zagreb. Cijeni se da su odnosi između zvaničnih Sarajeva i Zagreba bili najbolji dok su predsjednici Hrvatske bili Stjepan Mesić i Ivo Josipović.
S ovakvom ocjenom saglasan je i Višeslav Raos s Fakulteta političkih znanosti Univerziteta u Zagrebu.
“Desi se jedan šum u komunikaciji i nema tu neke supstancijalne politike između Zagreba i Sarajeva. Bilo je tu puno prebacivanja loptica u vezi s migrantskom krizom, pandemijom i na kraju krajeva imamo pitanje Pelješkog mosta. Znamo da je dugo išao taj projekt i da su bile zamjerke iz Sarajeva. Dio ljudi u Sarajevu i dalje smatra da taj projekat nije trebao izgledati tako”, kazao je za Klix.ba.
Osvrnuo se na činjenicu da zvaničnici iz Zagreba najčešće posjećuju područja u Bosni i Hercegovini gdje je hrvatsko stanovništvo većinsko.
“Naravno da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na Bosnu i Hercegovinu gleda kao rezervoar biračkog tijela. U Hrvatskoj kao postoji suglasje između većine stranaka o nekoj politici prema Bosni i Hercegovini, ali nema tu nečeg praktičnog. Imamo ustavnu odredbu pomagati svim državljanima izvan zemlje, pa se to pretače u to da se pomaže crkvenim, karitativnim i drugim projektima iz budžeta Hrvatske. Ali to nije baš transparentno jer najčešće dolazi iz budžetskih viškova”, potcrtao je Raos.
Kako je rekao, treba sačekati da li će Milanović biti promjena ili ne. Za njega je zanimljivo što se Milanović počeo, kako je izjavio, dodatno distancirati od člana Predsjedništva Željka Komšića.
“Prije je on isticao, pa i Davor Bernardić (op. a. bivši predsjednik Socijaldemokratske partije u Hrvatskoj) da su u bratskoj političkoj opciji (op. a. misleći na SDP u Bosni i Hercegovini). Jedina konstanta u politici prema Bosni i Hercegovini je insistiranje na potrebi na izbornoj reformi – promjeni Izbornog zakona”, podsjetio je.
Smatra da u hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini osim navedenog nema ništa drugo ili “nema jake supstance”. Ukazao je i na percepciju Zagreba prema politici koja se kreira u Sarajevu.
“Česta je percepcija da Sarajevo uopće ne želi govoriti o problemima kao što je Izborni zakon. Tu nastaju otrovne strijelice. Retorika se znala zaoštriti, ali to je razumljivo posebno dok je predsjednica Hrvatske bila Kolinda Grabar-Kitarović koja je imala neke nespretne izjave. To se moglo protumačiti kao invazivne prema Bosni i Hercegovini”, naglasio je.
Ponovio je da treba još sačekati i sagledati kakvu će Milanović politiku voditi prema Bosni i Hercegovini podsjetivši da je “SDP uvijek imao zategnut odnos prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i da su bili da oni glasaju na izborima u Hrvatskoj”.
Mišljenja je da su odnosi u regiji bili relaksiraniji dok su predsjednici bili Ivo Josipović i Boris Tadić. Očekuje da će Milanović uskoro posjetiti Sarajevo i naveo je da zapravo Zagreb sada prati politiku Brisela prema Bosni i Hercegovini, ali je istakao da zapravo Brisel ne zna šta bi da uradi sa Zapadnim Balkanom.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
