Pokažete li đacima prvog razreda ovu fotografiju snimljenu s vrha nebodera, većina će znati izbrojati automobile u označenom polju: dole, ravno parkiranih – ima 10; gore, koso parkiranih – 8, pa će lako zaključiti da ih dole ima više. Uskoro, kad budu učili sabiranje i oduzimanje, znaće da ih dole ima 2 više. Kad budu tokom školovanja naučili da izračunavaju postotke, neće im biti teško pogoditi da ih dole ima 20% više (ili 25%?). Još malo kasnije, kad ovladaju formulama za izračunavanje površine geometrijskih oblika, moći će objasniti i zašto na istom komadu parkinga u jednom slučaju može stajati 20 automobila, a u drugom 16. Kao đaci, pa čak i djeca u vrtiću, sigurno će se zabavljati slažući autiće na određenoj površini i upoređivati različita rješenja s ciljem da otkriju koji je raspored najbolji, kako treba parkirati auto da bi se ionako skučen prostor što bolje iskoristio. (Zadatak za čitaoca: pogledajte tri naredne fotografije i brojanjem otkrijte postoji li bolja alternativa ovom kosom parkiranju.)
Potom će odrasti i zaboraviti mahom sve što su naučili, pa i da koriste “višu” matematiku u svakodnevnom životu, što nekima neće smetati da naprave uspješnu političku karijeru. Brojanja i sabiranja će se podsjetiti tokom izbora, koncepta više-manje i izračunavanja postotaka u borbi protiv antikorupcije, čak i geometrijskih zadataka – u vezi s množenjem kvadratnih metara opštinskog prostora. Neće im predstavljati teškoću, naprimjer, da izračunaju koliko se može dobiti za komad zaštićenog arheološkog nalazišta nakon što se pretvori u građevinsko zemljište i na koliki postotak mogu tada računati kao na nagradu za tačan rezultat. Ali da izračunaju kako ucrtati parking-mjesta na jednom starom stambenom parkiralištu, to će smatrati višom matematikom.
Da su zagušena parkirališta u takozvanim gradskim spavaonama komunalni problem, to naši načelnici znaju. Ali se prave da on nije njihov. Uzeti planove naselja i ucrtati na njih parking-mjesta tako da se prostor najbolje iskoristi, a da istovremeno ostanu slobodni prolazi za pješake, vozila hitne pomoći, vatrogasne kamione i vozila za odvoz smeća, to je zadatak koji bi svaki polaznik matematičke sekcije lako riješio.
Mogle bi tu pametnu djecu, kad već same to nisu u stanju, pozvati nadležne opštinske službe da nacrtaju rješenja. Mogle bi raspisati konkurse za to, i nagraditi najkreativnije. Čak bi to bio uspješan predizborni potez.
Sa jednim takvim rješenjem naložilo bi se policiji (kao kad je dolazio Papa u Sarajevo) da rastjera vozila s parkinga (u jednu sunčanu subotu). Usput bi se stara i neregistrovana vozila maknula na korak do auto-otpada, stanarima podijelile parking-naljepnice, trotoari i travnjaci zaštitili betonskim pragovima, označile pješačke staze i prelazi… Odjednom bi se pokazalo da se na istom prostoru umjesto 90 auta može smjestiti njih barem 100.
Na građevinskim fakultetima postoji predmet koja se bavi “saobraćajem u mirovanju”. Našlo bi se, dakle, stručnjaka koje bi opštinske službe ili načelnici mogli angažovati i koji bi uz dobre ulazne podatke mogli ponuditi bolje solucije. Trajna rješenja sigurno ne bi, jer su korijeni dublji od asfalta na parkingu: oni sežu u blisku prošlost, do nasilja nad urbanističkim principima, a u korist onoga što se zove “građevinska mafija”. (Predmet takvog naziva još nema svoj silabus na univerzitetima., prenosi Depo.
Stoga je ova slika tipičnog spavaoničkog parkinga snimljena s vrha jednog od četiri pripadajuća nebodera (ukupno 380 stanova!) – ukoliko se čita kao kritika korumpirane vlasti – pucanj u prazno. Naivno je, najblaže rečeno, od ljudi izdresiranih da zakonito pljačkaju očekivati kreativnost u rješavanju komunalnih problema i činjenju javnog dobra.
Međutim, škola bi mogla (i trebala, ukoliko je odana svojim proklamovanim ciljevima) preko đaka kojima postavi ovaj zadatak tražiti od roditelja da odgovore na jednostavno pitanje: zašto parkiraju ukoso, ako mogu ravno?
Škola bi, drugim riječima, morala biti mjesto, ukoliko zaista želi služiti interesima djece i ukoliko iskreno brine o njihovoj budućnosti, gdje će se roditeljima postavljati i teža pitanja: naprimjer, gdje vide svoju djecu na kraju privatizacijske pljačke u gradu bez parkova, javnog prevoza, zdravstvenog osiguranja, objektivnih medija, opremljenih škola, modernih biblioteka…?
Eto pitanja za uz današnju kafu: mogu li / moraju li / trebaju li školski sadržaji uključivati slike iz svakidašnjeg života đaka i postavljati, u vezi s njima, pitanja njihovim roditeljima?
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
