(VIDEO) Omerović: Kada su nas ubijali nisu znali da smo sjeme

Gošća cjelodnevnog programa Hayat TV koji posvećen Srebrenici bila je Alma Omerović, predsjedavajuća OV Ilijaš.

Alma je jedna od četiri kćerke čiji je otac u Srebrenici ubijen u oktobru 1992. godine u 31. godini života Almina majka je tada bila trudna, a njena četvrta kćerka rođena je tri mjeseca poslije suprugove smrti.

• Za 25 godina rodi se dijete, završi školu, završi fakultet postane  formirana ličnost i šta da mi kažemo nakon 25 godina tom djetetu. Ja nisam puno starija od tog djeteta koje je rođeno 1995. godine ali imam jedno teško breme. Možda je to teško breme stvar koju trebam da nosim kroz život da se ne bi desilo mlađim generacijama. Nakon 25 godina se na sva zvona, kao što bi se kazalo, govori da se više nikome ne ponovi Srebrenica.  Još uvijek faza genocida nije završena. Pored toga što se negira genocid on se danas i slavi to je zaista poražavajuće i oni koji su počinili nikada neće moći oprati krv sa svojih ruku. Ja se često pitam kao što je na 20. godišnjici kazala Advija Ibrahimović, djevojka iz Doma za nezbrinutu djecu iz Tuzle, šta su tada zlikovci pričali svojoj djeci. Ja znam šta je meni moja majka pričala, pričala mi je da ne mrzim iako sam sa šest godina gledala smrt u oči nastavila sam da živim. Iako sam  u šestoj godini gledala mržnju, ja sam  ipak naučila da volim.

Koliko vas boli i vrijeđa sve glasnije negiranje genocida?

• Ono izuzetno boli i vrijeđa. Međutim, ti koji poriču  da se u Srebrenici desio genocid u mom životu nisu bitni. Mi smo odgovornost preuzeli na sebe. Od nas se očekuje da oprostimo. Ja ne želim nikom da oprostim. Od mene oprost  niko nije tražio. Samo želim da se kao individua borim da do djece koja stasaju u našim sredinama da prenosim svoja iskstva i dok sam živa radit ću na tome.

• U julu 1992. poginula je nana majka moje majke. Nju je granata  raznijela. Baš sam neku noć pričala sa svojom majkom koja vrlo rijetko priča o tim stvarima. Meni je dala neku hrabrost da nastavim i  i da govorim o onome o čemu ona nije mogla da govori. Nakon toga se desila situacija da je moj otac poginuo na samom početku, već smo tada bili u izbjeglištvu. Nakon toga moj tetak. Onda se rodi moja četvrta sestra. Kada su nas ubijali nisu znali da smo sjeme. Mog oca su ubili u godinama u kojima sam ja tačno 31 godini dok pričam o njemu ja sam ponosna.

Kako se sjećate svoga oca?

• Imala sam 3,5 godine kada je poginuo moj otac. Ne mogu reći da je to sjećanje ako se dijete od 3,5 godine može sjećati ili je to sjećanje potpomognuto maminim pričama.  Voljela sam da jedem krem sa štapicima. On je to uvijek donosio s posla. Posebno je bio vezan za mene. Tih noći kada je odlazio na linije ja kao da osjetim njegove poljupce koje svaku noć po 3-4 puta se znao vraćati da me još jednom poljubi. Tog oktobra je otišao i nije se više vratio