Ispovijest gej studentice iz Kaknja: Željela sam stvoriti verziju sebe na koju će svi oko mene biti ponosni

Ispovijest gej studentice iz Kaknja: Željela sam stvoriti verziju sebe na koju će svi oko mene biti ponosni


Dina danas živi u većim bh. gradovima i inostranstvu, ali su joj sjećanja na odrastanje i otkrivanje sebe u Kaknju još svježa. Ovo je njena priča.

Eleni, trans ženi iz Sarajeva, potreban je novac za proces tranzicije, stoga traži pomoć

 

Dina, studentica, 21 godina, Kakanj: Bila sam najstrejt osoba na svijetu!

Bila sam najstrejt osoba na svijetu! Slušala sam One Direction, soba mi je bila oblijepljena njihovim posterima i stalno sam plakala zbog jednog plavog rukometaša. Osim toga, ne sjećam se dosta stvari iz djetinjstva. Moji roditelji kažu da sam bila sretno dijete. Odrasla sam u zdravom domu gdje su se roditelji voljeli, imali dobre prijatelje i iako nismo imali puno, odgajali su me s puno slobode da biram šta želim. Ali i uz sve to, nikada se nisam usudila propitati svoju seksualnost. Tata je skupljao ploče Pink Floyda, David Bowieja i Johnny Casha, pa je bio malo razočaran kad sam umjesto emo faze ušla u tu opsesivnu pop fazu. Nekako, i uz sve to, brzo sam shvatila da nešto ne štima. Kasnije ću, na fakultetu, naučiti o konceptima gender performance i mandatory heterosexuality, i kockice će se posložiti. Željela sam stvoriti verziju sebe na koju će svi oko mene biti ponosni.

Kad sam krenula u srednju školu, kada su hormoni svima počeli ludjeti okolo, počela sam se bojati da sam bezosjećajna i šuplja. Slušala sam zaljubljene prijateljice koje pričaju o svojim simpatijama i brzo naučila kako da ih imitiram. Pa sam, eto, izabrala najvišeg, plavog dečka, s izraženim jagodicama. Tek ću kasnije shvatiti da je to što sam plakala zbog plavog rukometaša zapravo bilo paranoisanje što mi uopšte nije privlačan. Postala sam hladnija, otresitija, nervoznija i tužnija. I sve to sam pripisivala Kaknju.

Jedno od najdražih sjećanja iz srednje škole mi je moje prijateljstvo s A, djevojkom koju sam upoznala na sekciji iz biologije. Ja sam bila prvi, ona drugi razred i družila se s tim plavim rukometašem. Uvijek je bila namrgođena, slušala je kul muziku i gledala dobre filmove. Zbližile smo se i za njen rođendan sam nanizala origami ždralove na konac, da ih može okačiti negdje i ukrasiti svoju sobu. Sjećam se znojenja ispod pazuha, muke i nemogućnosti da gutam kada sam joj trebala to predati na odmoru. Prestale smo se družiti nekako odjednom, bez razloga. Tek nekih pet godina kasnije smo se ponovo počele družiti i usput si rekle da smo obje kvir. Puno smo se smijale i ja sam priznala da mi je bila prva ljubav. Ona je rekla da je vjerovatno znala. I bilo je više tužno nego smiješno.

Rano sam počela čitati o LGBTIQ+ temama. I to zbog One Directiona. Sada je sve to smiješno, ali u tom našem fandomu se pričalo da su Harry i Louis zajedno (iako nikad nije potvrđeno). Fanovi su pravili stotine kompilacija njih dvojice, npr. Larry Proof #15 (ime za njihov par, L kao Lou, arry kao Harry). Na Tumblru i Wattpadu sam čak pisala erotske priče o njima dvojici, za koje sam radila istraživanja na gej Pornhubu. Tako da sam znala dosta o GBTIQ+, uvijek „slučajno“ preskačući L. Tako sam s ponosom, glasno i jasno zauzimala pro-kvir stav, naravno, uvijek samo kao cura koja nema ništa s time, već samo misli da smo svi jednaki. U školi se nikad nije pričalo o kvir temama, osim homofobičnog jezika među rajom kad bi željeli uvrijediti nekoga. Samo smo jednom, na času etike imali debatu o legalizaciji gej brakova. Bila sam jedina učenica koja je volontirala da zagovara legalizaciju. Još jednom se pričalo o ludim feministicama i ja sam ljutito rekla da „nisu sve feministice lezbejke koje se ne briju ispod pazuha!“. Četiri godine kasnije, postala sam ta ljuta feministica lezbejka koja se ne brije ispod pazuha i smijala se maloj sebi koja je bila zatrpana toliko duboko u ormaru.

Sigurno bih prije prihvatila sebe da sam mogla otvoreno pričati s nekim ko je kvir. Kvir identiteti su bili mistificirani, ti ljudi su živjeli teške živote koje niko ne može poželjeti, toliko nasilja, toliko mržnje. Prvi put sam se zapitala da li sam možda i ja kvir tek kada sam upoznala djevojku koja je bez upitnika poljubila svoju djevojku na partiju. Nije izgledala strašno ni tužno, nego samo kao zaljubljena osoba.

Počela sam istraživati svoj identitet tek kad sam se odselila iz Kaknja. Nije pomoglo to kad sam se autala roditeljima i kada oni nisu reagovali dobro. U Kaknju sam se družila s dva momka i jednom djevojkom i sada smo svi kvir, ali u srednjoj to nikad nismo spomenuli. Čini mi se da smo znali, ali nikad nismo pričali.

Kakanj nažalost, nije puno drugačiji od Sarajeva. Možda jedino u Sarajevu djeca mogu brže početi istraživati svoj identitet, jer ima dosta ljudi koji odstupaju od kalupa tradicionalnosti i mahalski ponos ne igra toliku ulogu. No, nasilje i govor mržnje su isti, možda čak veći u Sarajevu. Ja i moji prijatelji iz malih gradova smo samo postajali depresivni, destruktivni i anksiozni u svojim ormarima. Jedna ili dvije osobe na kojim se vidjelo da su kvir, koje su ili pretukli ili verbalno zlostavljali u samom centru grada, bez da im iko pomogne, samo bi nas dublje ugurali u ormar, jer smo samo bili uvjereni da nije sigurno, nije dobro, da ćemo razočarati porodice, da ćemo povrijediti ljude koji nas vole. Ja i dalje nisam aut svima. Znaju moji roditelji, nekoliko bliskih prijateljica i jedan prijatelj, i možda nekoliko ljudi koji su naletjeli na mene preko lažnih Tinder profila.

Maštam o tome da kao obrazovana, sretna osoba, kojoj je seksualnost samo djelić identiteta, mogu prošetati glavnom ulicom i da svi znaju. I da, kada bih mogla putovati kroz vrijeme, prođem pored male sebe i kažem si da je uredu da plačem zbog A, a ne zbog plavog rukometaša. I da joj namignem i kažem: „Vidi dokle si došla.“ Da sam na ulici vidjela ljude poput mene i mojih prijateljica i prijatelja koji s ponosom žive u ovom groznom sistemu, bez dlake na jeziku, ali i svjesne svojih privilegija i šta moraju da urade da zaštite sebe i one koje vole – možda bih se usudila uraditi „Am I gay?” test s 13, a ne sa 18 godina – prenosi lgbt.ba

 

Autor: Tamara Zablocki


Pošalji vijest
Pošalji vijest

Imate vijesti koje želite podijeliti anonimno?
Javite nam putem Vibera ili e-maila!

VIBER EMAIL

Društvene mreže

Pratite nas na društvenim mrežama kako biste uvijek bili u toku s najnovijim vijestima i ekskluzivnim sadržajem!

Preuzmite našu službenu aplikaciju i uživajte u bržem i lakšem pristupu svim najnovijim vijestima, direktno na vašem mobilnom uređaju!

Crna Hronika Andorid AplikacijaCrna Hronika iOS Aplikacija