BiH nije članica Eurotansplanta: Ljudi u našoj državi umiru i pored živih donora

Stotine pacijenata u ovom momentu čekaju transplantaciju organa, koja bi im spasila i produžila život. No realnost u Bosni i Hercegovini im ne daje mnogo nade. Za godinu i po samo jedna operacija ove vrste u našoj zemlji. Prošle godine nadležni su krivili pandemiju. Tako je koronavirus i ono malo transplantacija zaustavio. Jedini spas je inozemstvo, ako imate novca, ili život u BiH s dijalizom kada je riječ konkretno o bubrežnim bolesnicima. Jer oni kojima treba srce ili jetra, nažalost, umiru.

Odlazak na dijalizu, tri dana u sedmici – Drenko Milojević i Nura Vrabac saglasni su se da je dan na dijalizi za njih izgubljen dan. Ali to je postala njihova svakodnevica. Drenko već 28 godina odlazi na dijalizu, a Nura 11. Isto toliko čekaju na bubreg. U sistem razočarani, prepušteni su sami sebi.

– Od ovih svojih 28 godina ovdje 25 godina slušam kako će se to početi raditi, kako će se to redovno raditi. Jer to je nama jedini izlaz. Od dijalize nemate ništa. Ona ustvari samo produžava život – priča Drenko.

– Vjerujte da sam izgubila nadu. Neko kaže nemoj gubiti nadu, ali kako? Jedanaest godina čekam na transplantaciju, šta se mogu nadati? – pita Nura.

Nadu za sebe su izgubili, kažu Drenko i Nura, ali bore se za ostale dijalizne pacijente, mlađe, koji i dalje mogu podnijeti transplantaciju.

Prošle godine razlog je bila pandemija, ali već sada ne vjeruju u to, poručuje Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije. Porazan je podatak da je za godinu i po urađena samo jedna transplantacija. Stoga neki, koji su u mogućnosti, rješenje traže u inostranstvu.

– U Bosni i Hecegovini cvjeta transplantacijski turizam, ljudi pokušavaju naći rješenje u inostranstvu. Oni koji nemaju donore osuđeni su na doživotnu dijalizu, mi to zovemo doživotna robija. Ali oni koji čekaju na transplantaciju srca i jetre osuđeni su, nažalost, na smrt – ističe Žuljević.

Dodaje da pacijentima ostaje samo nada da se u BiH počnu vršiti transplantacije, jer je očito da drugog rješenja nema.

– U Bosni i Hercegovini ljudi umiru i pored živih donora, dobro ste čuli. Imamo ljude koji su imali žive donore, trebali su biti transplantirani, međutim, nisu nikada dočekali tu novu šansu za život i umrli su – naglašava Žuljević.

Dok su Nura i Drenko danas proveli pet sati na dijalizi, iz Federalnog ministarstva zdravstva za to vrijeme nismo dobili odgovor zbog čega se ne vrše transplantacije. Zašto je urađena samo jedna za 18 mjeseci?

Kontaktirali smo upravo Ljljanu Pavlović, direktoricu Centra za transplantacijsku medicinu, ali nije odgovorila na naše pozive, poruke niti na mailove. Pacijenti gube nadu, čak ni održani protesti prije dvije godine nisu urodili plodom jer nadležni ne reaguju. A kako to obično biva, ni oblast transplantacije nije uređena na nivou BiH. Razlog je to što nismo ni članica Eurotansplanta, koji bi olakšao transplantaciju organa van granica BiH, piše Federalna.ba.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79