(FOTO) Samo majčino srce može podnijeti tešku borbu…

Ovom pričom želim da iskažem svoje nezadovoljstvo i razočarenje u državu i funkcionere kako tolike godine nemaju sluha za moje bolesno dijete.
04.02.2000.godine sam izgubila pravo na život, izbačena sam iz stana sa svojom djecom od tada počinje moja patnja i borba za opstanak.

Dvije godine poslije toga mome sinu je uspostavljena dijagnoza poteskoće u psihofizičkom razvoju sa elementima autizma.
Gdje god sam se obratila vrata su mi bila zatvorena uz odgovor da nemam pravo!

Nakon 7 godina prvi čovjek koji je imao sluha za moju tešku situaciju bio je tadašnji načelnik Muhamed Ramović i Enver Ađem te su mi dali kučiću u kolektivnom naselju Belvadere.
Dino iskazuje neobjasnjivu želju za različitim stvarima koje ga okružuju pa je kuća puna igračaka, jastuka, deka, motorni pila itd…
Moj život je sastavljen od niza ružnih sjećanja.
Punih 20godina se borim da svome sinu Dini, djetetu rođenom sa poteškoćama u psihofizičkom razvoju sa elementima autizma, učinim život lakšim i sretnijim.
Moje zdravlje je narušeno, operisala sam karcinom.

U posljednjih 5 godina mirno djete koje se je igralo šarenim krpicama, iskazuje ne objašnjivu želju za raznim stvarima. Najprije je to bilo rublje, zatim igračke i lopte, jastuci, bicikla, klavijature, a poslije i velike motorne pile.

Jer ako ne dobije ono sto poželi Dinino ponašanje prelazi u histeriju počinje udarati samog sebe, a komšijama u cijeloj okolini ledi krv u žilama. Posljednje pare sam davala kako bi mu kupila željenu stvar, a ovo sto proživljavam samo majčino srce može podnijeti. Mnogo razumjevanja pokazuju i komšije iz kolektivnog centra. Proslije godine sam u dogovoru sa bivšim mužem kupila zidinu, iz razloga zato što moje djete ne može boraviti u stanu zbog njegove bolesti. Molim sve dobre ljude koji mogu da mi pomognu u sanaciji kuće, kako bi napokon nakon toliko godina svoj krov nad glavom.

Ko zeli može podjeliti post. Za sve dodatne informacije javite se na FB: Advija Dzozo!

Unaprijed hvala.