Primajući u Višegradu nedavno nagradu “Ivo Andrić” za roman “Drugi mač – Majska povest”, kontroverzni austrijski književnik i Nobelovac Peter Handke je održao kratak govor.
Negator srebreničkog genocida i simpatizer režima Slobodana Miloševića ‘90-tih godina boravio je nedavno u BiH i Srbiji, a prilikom posjeta Banjoj Luci, Višegradu i Beogradu dobio i priznanja.
Radio-televizija Srbije je objavila prijevod njegovog govora u Višegradu koji prenosimo u cijelosti:
“Užasni ratovi na Balkanu na kraju prošlog vijeka, ma koliko to zvučalo apsurdno, imali su i nešto dobro: prvi put sam od riječi do riječi pročitao Ivu Andrića. Dok sam ranije u Jugoslaviju uvijek išao prije svega na more, sada sam, zahvaljujući ratovima, došao i u unutrašnjost zemlje; tako sam stigao i u Višegrad.
Ivo Andrić je možda posljednji književnik poput onih iz 19. vijeka, kada je epska energija jednog Balzaka, Flobera, a prije svega Stendala – možda je Andrić najbliži Stendalu – još imala veliki, nježan i ujedno britak zamah. Mislim da je Ivo Andrić, poput Stendala, uvijek i kao neko milo dijete. Ujedno i uvijek nesrećan. Prije svega u noći. Kad čitamo njegove zapise o nesanici, sada prvi put dobro prevedene na njemački i objavljene u jednoj knjizi, pitamo se: zašto je Andrić toliko patio, i zašto je to onda bilježio? Velika je to protivriječnost između njegovog dnevnog posla i onoga što je doživljavao noću.
Veoma sam zahvalan, ne samo za književnost Ive Andrića, nego i Miloša Crnjanskog, pa Meše Selimovića, za Bosnu, za Sarajevo tako znamenitog.
I siguran sam – vjerovatno nisam u stanju da izrazim dobro ono što hoću da kažem, ali siguran sam – svejedno da li su to pravoslavni, muslimanski, hrvatski ili srpski književnici, siguran sam da mi pisci, u potpunosti usredsređeni na mir, ritam, muziku i boju, na ono zajedničko, siguran sam da nije prekasno da se razumijemo – mi, koji putujemo u tako velikoj, predivnoj ekspediciji koja uvijek vodi u neizvjesnost, a koja se naziva književnost… To kažem dok mislim na bošnjačke pisce, na pisce Albance sa Kosova… Siguran sam, ako bih ih pojedinačno sreo, razumio bih se s njima… Rado bih ih pozvao, što prije, jer nisam više mlad, da sjednemo zajedno za sto. Ili možda ne za sto, nego, bolje, u travu, ili na obalu neke rijeke. Pa mi možemo zajedno: da, da budemo zajedno.
Književnost možda ima dosta veze sa srdžbom, pa i sa bijesom, katkad je to i dobro, ali nikad sa mržnjom. A upravo to nju razlikuje od svega drugog.
I na kraju želim da izdaleka pozdravim drugog laureata ove nagrade, velikog srpskog književnika Milovana Danojlića. Piše mi divna pisma. On je pisac jedne od fundamentalnih knjiga, kažem to sada, jugoslovenske književnosti, Moj dragi Petroviću. Dakle, njega, koji je bio uvek pažljiv prema drugima, koji mi je bio uzor u pažljivosti prema drugima, upućujem pozdrav, odavde, iz njemu dalekog Višegrada, u njegov francuski egzil u Poatjeu. I to bi bilo sve”
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
