Na imanju Muhovića kod Goražda proizvode se desetine tona povrća

Među najveće poljoprivredne proizvođače u Goraždu svrstala se vrijedna porodica Muhović. Počeli su od nule, a danas proizvode tone povrća na imanju u Gornjim Kazagićima.

Nove planove je donekle usporila pandemija, ali Muhoviće ništa ne može pokolebati. Rade neprekidno, ali su zato sami svoje gazde, a na imanju se ima što vidjeti.

Bila su to nesigurna vremena u kojima se teško zarađivalo kada su braća Emir i Edin imali druge poslove. Vremenom su shvatili da, koliko god radili, ne mogu zaraditi dovoljno i odlučili raditi za sebe. Imali su zemlju, nešto mehanizacije i želju da obnove ono što je u ratu uništeno i naprave dobro mjesto za život.

Počeli su od nule, obnova je išla teško, bez pomoći, pa su napravili dva drvena plastenika u kojima su nekoliko godina proizvodili povrće. Malo podsticaji, a više vlastita zarada, ulaganja i trud učinili su čudo od imanja na kojem se radi od mraka do mraka, ali i zarađuje.

Drveni plastenici

“Kad počneš onda nema odustajanja, zavoliš to raditi. Tako su oni počeli, ni od čega, a ja kad sam se udala prihvatila sam to. Znam da im nije bilo lako jer je bio težak povratak, “krpili” su i kućili, ali su svaku marku ulagali. Vremenom je broj plastenika rastao, pa danas proizvodimo desetine tona povrća raznovrsnih sorti”, priča Amina Muhović.

Tako je oko 4.000 kvadrata zemljišta pod plastenicima, a Muhovići proizvode povrće koje uglavnom prodaju u Goraždu i Sarajevu. Riječ je desetinama tona krompira, luka, paradajza, paprike, krastavca, graha i drugih kultura.

“Kupus, mrkva, paprika, krastavci, paradajz, samo prošle godine smo proizveli 18 tona krastavaca, paradajza i paprika. Sve kulture su zastupljene. Radi se od mraka do mraka, a nekada i noću sa rudarskim baterijama na glavi kako bi završili na vrijeme. U sezoni, od marta mjeseca pa dalje radi se od 18 do 20 sati. Nekog bi umorilo samo da otvori i zatvori ovoliko plastenika”, priča Amina.

Nema vremena za odmor, manje posla ima jedino zimi na velikim minusima, ali ni tada ne prestaje briga o kravama i stadu ovaca koje posjeduju.

“Radimo sve što moramo, na proljeće svi zajedno sijemo sitna sjemena, tu bude na hiljade sadnica, zatim čišćenje, oranje, frezanje, sadnja, pa đubrivo, mnogo je posla kad se baviš poljoprivredom, a svaki izgubljen sat moraš nadoknaditi. Kad je pazarni dan ustajemo u četiri ujutro kako bi stigli ubrati sve što je naručeno. Bude dana, ako su nepogode ili štetočine učinile svoje, da mi dođe da odustanem, ali sutra opet nova volja za radom. Sve se može stići kad se dobro organizujemo”, priča Amina.

Nema pijace

Muhovići su poput ostalih poljoprivrednika u Goraždu nezadovoljni jer ne postoji gradska pijaca.

“Nekako se snalazimo, većina nas prodaje po gradu, ja sam od marta prošle godine počela tako jer naši kupci su i penzioneri kojima se ne isplati da uzimaju taksi da dolaze u posjete. Pijace nema već dugo, pijaca van grada je potpuni promašaj za nas poljoprivrednike, tražili smo pijacu u centru, ali su nam rekli da to kvari izgled grada. Zašto bi ga kvarila ako se to fino uradi, pa svuda u svijetu postoje gradske tržnice”, kaže Amina.

Od vlasti ne traže mnogo, ali činjenica je da nema sluha za razvoj poljoprivrede, jer nema otkupnih stanica ili brige o plasmanu.

“Sve što proizvedeš moraš se sam snaći i prodati. Pandemija je donijela probleme, prije svega zbog tržišta i mjera koje su bile na snazi ili su još uvijek, tako da je promet značajno umanjen. Sve bi mnogo bolje bilo da nije korone, dosta zeleni nam je propalo, 80 posto proizvedene salate i luka. Sve je neizvjesno i ne možeš biti pametan u ovoj situaciji, ali mi ćemo raditi pa šta god Bog da”, kaže Amina.

Situacija sa koronom tek je privremeno zaustavila njihove planove za izgradnju još plastenika. Materijal je već nabavljen tako da, kažu, neće odustati.

Rad bez motike

“Mnogo je tu odricanja, ali znamo da je pošteno, rad, trud i na kraju se uvijek isplati. A mušterije su nam najvažnije, stalo nam je da su zadovoljni. Mi smo ovako sretni. Radimo svoje i uživamo u plodovima rada, ima li šta bolje od toga. Neko se možda plaši motike, ali nije to baš tako, na našim njivama nema motike, sve je mehanizacija i mnogo je lakše nego što ljudi misle”, poručuje Amina.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79