‘Nisam spavala sedam noći. Čim padne mrak pretvorim se u veliko uho’

Rat je bezuman. U njemu ne pogibaju djeca onih koji su ga počeli. Umiru nevini ljudi koji samo žele živjeti u miru i slobodi

Na ulicama bijesni rat. Ruske rakete ruše zgrade, bolnice, škole. Ulice po kojima su ljudi išli na posao, terase kafića na kojima su sjedili, igrališta na kojima su se igrala djeca. Nemilosrdna mašinerija uništava sve pred sobom. U podrumu koji služi kao sklonište, jedina zaštita od ludila rata, rađa se novi život. Tek rođene bebe svoj prvi udah uzimaju u podrumu, medicinske sestre i doktorice tješe majke kojima bi ovo trebao biti najsretniji dan u životu.

Umjesto toga, strahuju za svoje živote, živote svojih beba i živote svojih partnera koji brane njihovu zemlju. Svaki dan je nova uzbuna, svake noći nove eksplozije. Rat ne razumije tko ga nije doživio, a ovu agresiju potrebno je prikazati kroz oči Ukrajinaca, iz središta pakla rata.

O svemu sam saznala ujutro 24. veljače oko 06:30, kada sam sina odvela na toalet i vidjela poruku supruga koji radi u Danskoj. ‘Anja, počelo je. Pucaju u Kijevu, Harkovu i Odesi, pokupite hranu i pokušajte pronaći sigurno mjesto.’, prepričava Anna (27).

Nikada nije mogla zamisliti da će se ovo dogoditi.

– U početku omamljenost, nerazumijevanje, tremor, histerija. Što da radim i kako ću zaštititi sina od 3,5 godine? Mama, dvije bake, sin i ja skupili smo stvari i u 8 ujutro smo već bili u selu pokraj grada jer se u našem gradu nalazi strateski objekt – hidroelektrana. Ako brana bude oštećena, grad će nestati – objašnjava.

Iako su se sklonili, strahote rata ih nisu zaobišle.

Sad smo na sigurnom, stalne uzbune, ponekad prolete vojni avioni, nekad se čuju eksplozije. Za vrijeme uzbune skrivamo se u hladnom podrumu. Tamo možemo provesti dva do pet sati noću. Život se radikalno promijenio. Više me ne zanimaju novac i karijera. Nikad se neću žaliti na loše vrijeme i raspoloženje ako dođe mir i preživimo – govori Anna.

Najteže je objasniti djetetu.

– Strah nas je, tlak mi stalno skače. Dijete je teško izvući iz toplog kreveta i, unatoč njegovim molbama za spavanje, trebam ga odvući u podrum. Ali vjerujemo u našu vojsku, vjerujemo da će doći mir. Jedino što više nikad ne želim je biti u kontaktu s okupatorima i njihovom zemljom – zaključuje Anna.

Jake eksplozije probudile su nas tog 24. veljače u 5 ujutro u Kijevu. Upalila sam televiziju i vidim Putinovu poruku da Rusija počinje rat protiv Ukrajine. Brzo smo skupili sve što nam je trebalo i otišli po mog djeda. Onda smo njega i naše stvari odnijeli mojim roditeljima. Hvala Bogu da žive u prizemlju, a odmah u stanu je podrum, govori nam Jana (24).

Idući dan, probudile su ih sirene.

– ‘Putler’ napada samo noću. Ostatak vremena smo spavali u podrumu. Tijekom dana bilo je tiho, imali smo priliku pokupiti preostale stvari, zaliti cvijeće, donijeti svu hranu koja je ostala u apartmanima. U subotu smo se išli prijaviti u Teritorijalnu obranu. Redovi na vojnim registrima su ogromni. Dolaze i djevojke, ali samo da pruže liječničku pomoć ili pripreme hranu za vojsku. A onda, trebaš čekati poziv, previše je onih koji žele pomoći – objašnjava.

Nije pobjegla iz glavnog grada.

– Prvi dan ožujka, u je Kijevu bio pravi pakao. Pogodili su središnji televizijski toranj koji je u blizini spomenika na žrtve Holokausta. U jednom dijelu grada prestala je raditi televizija. Petero ljudi je umrlo. Kako možete pucati tamo gdje se ista stvar dogodila prije 80 godina? Ne susprežu se ni od čega – govori Jana.

Priprema hranu i odnosi ju vojnicima.

– S vremena na vrijeme idemo na kontrolni punkt da nahranimo svoje vojnike. Za vrijeme policijskog sata nosimo vodu u podzemnu željeznicu za ljude koji se tamo skrivaju. Pomoć je bila potrebna i u supermarketima. Danas u trgovinama nema te panike, proizvoda ima dovoljno, jedini problem je kruh. Brzo nestaje. Također, sad se može platiti karticom – objašnjava.

Njen dečko i rođaci su otišli braniti Ukrajinu.

– Naravno da mi jako nedostaje, nedostaje mi njegova podrška u ovim teškim vremenima. Ponekad se suze same kotrljaju niz lice i ne mogu ih zaustaviti. Nisam spavala sedam noći. Čim padne mrak, odmah se pretvaram u veliko uho. Televizor se ne gasi cijeli dan, neprestano čekamo rečenicu: “Oni se povlače, mi smo pobijedili!” Vjerujem da ćemo ove riječi sigurno uskoro čuti. Jer mi smo na svojoj zemlji, istina i Bog su s nama – zaključuje Jana.

Ja sam Ukrajinka iz malog sela Halimonove u Černjihivskoj regiji. Imam 20 godina, studiram talijanski jezik, sviđa mi se književnost, volim proučavati kulture drugih zemalja, često idem u kazališta na predstave…odnosno išla sam, govori Anna K.

Njen život zaustavljen je ruskim raketama.

– Nikada nisam mislila da ću stati u red za štrucu kruha za obitelj. Baš kao što nisam mogla vjerovati da ću spavati u vlažnim i hladnim podrumima i da me neće buditi sunce, nego zvuk uzbune i raketa – objašnjava.

Njena sestra živi 60 kilometara dalje, u gradu Konotop u Sumskoj regiji. – Oni, kao i mi, ne spavaju već sedam dana. Strašno je zamisliti da bi svaki njezin poziv mogao biti posljednji – govori kroz suze.

Trudi se ostati pribrana jer nema drugog načina da preživi.

– Naš glavni grad, Kijev, grad u kojem žive moja obitelj i prijatelji, u koji sam se prije tjedan dana morala vratiti na faks da učim o “La vita è bella”, trpi razorne udarce. Černjihiv, regionalni centar, je na izmaku snaga. Moja poznanica, koja ima malo bolesno dijete, sedmi dan ne izlazi iz podruma. Ponestaje im hrane i snage – prepričava.

Drugi dan ožujka, 15 sati i 45 minuta, nova eksplozija zatresla joj je kuću.

– Tresu mi se ruke. Nikad nisam gledala na susjednu Rusiju kao na neprijatelja, ali sada od svega srca želim da oni osjete i dožive sve ono što naš ukrajinski narod doživljava: beskrajni strah, smrt i tjeskobu. Ruski građani šute, što znači da se slažu s njihovim predsjednikom i vlastima. Želimo mir! Molim vas da nas čujete – apelira Anna.

Četiri sata i 40 minuta ujutro, 24. veljače. Žitomir. V. je probudila ogromna buka.

– Zvuk je bio toliko jak da sam pomislio da je krov nestao u sekundi. Komorna atmosfera u državi odmah je ocrtala vjerojatni uzrok buke – eksploziju. Prva misao: ‘Sakrij se!’, druga: ‘A zašto bih?’. Moju je teoriju potvrdio moj otac. On je vojnik, pola sata kasnije došli su po njega i morao je na ratište. Od tada ga više nisam vidio. Nakon eksplozije prošao je sat vremerna, ali srce mi je sve jače udaralo. Bez tutnje tenkova, bez neprijateljskih postrojbi, čak i bez aviona, 120 km od granice, dogodila se eksplozija koja je podigla cijeli grad na noge. To me još uvijek plaši – priča V., koji svoj identitet štiti zbog straha od odmazde.

– Vijesti. Sva pažnja na vijestima. Možda bi me one mogle malo smiriti i raspoložiti. Već prvog dana javnost očito nije bila spremna na količinu ruskih laži koje su nevjerojatnom brzinom sijale paniku. Bilo je samo gore. Dan se otegao strašno dugo, povećavajući broj eksplozija, pucnjava i žrtava, te broj ljudi koji su ostali kući. Navečer je postalo jasno – Ukrajina se uspješno bori. Sljedeći dani su bili prelaki za Žitomir – nije bio meta neprijatelja. U slučaju zračne uzbune, nisu svi išli u sklonište, a oni koji jesu, nije im se žurilo. Prvi dan ožujka, 22 sata i 20 minuta. Još jedna sirena. Čim sam ušao u sklonište – odvratan zvuk krova koji je pao. Nakon toga pao je još jedan. I još jedan. Prvo što smo vidjeli izlazeći je požar. Kasnije smo saznali da su uništeni bolnica, rodilište, vojni institut, četiri osobe su poginule, a 16 je ozlijeđeno. U tom trenutku, rat je postao užasna stvarnost stanovnika Žitomira. Idući dan, u sedam sati i 40 minuta oglasila se sirena. Ovaj put, u skloništu je tri puta više ljudi nego prvih dana – opisuje V.

Probudio nas je poziv u 5 ujutro. ‘Eksplozije. Počelo je.’ S prozora našeg stana vidjeli smo kako ruski zrakoplovi bombardiraju zgradu vojarne, desetak kilometara udaljenu od nas. Nikada neću zaboraviti tu scenu. Počeli smo pakirati stvari. Cijeli smo dan proveli na mobitelima – vijesti, poruke obitelji i prijateljima, opet vijesti i opet u krug, priča Ljudmila, prevoditeljica za hrvatski jezik iz Kijeva.

Mama, tata, brat i baka ostali su u glavnom gradu.

– Moj muž je rekao da će našu mačku i mene odvesti u zapadnu Ukrajinu i kasnije vidjeti što će dalje. Pokupili smo naše prijatelje i njihovog psa. Trebalo nam je 14 sati da prođemo samo 200 kilometara. Gužva, kontrolne točke, sirene, bombardiranje zračne luke pored koje trebamo proći – opisuje svoj bijeg iz Kijeva.

Sutradan je uspjela doći do rođaka.

– Sad je u mjestu blizu Lavova, 30 km od grada Ivano-Frankivska. Prvog dana bombardirali su i tamošnji aerodrom. Nekoliko puta dnevno oglase se sirene za zračni napad. Dok pišem ovaj tekst u hodniku tetkinog stana, oglasile su se opet. Ruski okupatori opsjednuti su idejom da smo mi nacisti. Ubijaju obične građane, pucaju u nenaoružane ljude samo zato što su Ukrajinci. Nije li to isto što su učinili nacisti – pita se Ljudmila.

Ruske rakete od prvog dana gađaju civilne ciljeve.

– Rusi zračnim napadima uništavaju naše kuće, crkve, trgove, kvartove, gradove, sela. Zašto? Nisu očekivali takav doček, nisu očekivali takav otpor, nisu očekivali da će za nekoliko dana ta njihova rulja od vojske trpiti tolike gubitke. Ništa drugo im nije preostalo. Osvetit ćemo svaku patnju mog naroda koji je stoljećima trpio od ruskog imperijalističkog jarma… Suza više nije ostalo – govori Ljudmila piše 24Sata

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79