Preminula doajenka bh. novinarstva Nagorka Idrizović

Jučer je preminula Nagorka Idrizović, jedan od doajena bh. novinarstva i dugogodišnja novinarka “Oslobođenja”.

Kolegica Edina Kamenica je tim povodom napisala posljednje zbogom legendarnoj kolegici, koje prenosimo u cjelosti:

Još je onih u čitalačkoj publici Oslobođenja koji se sjećaju šta je sve Nagorkino oštro pero njima donosilo, kao na pladnju, na najudarnijim stranicama novine

Kada odlazi jedan novinar? Kada umre ili kada prestane pisati, baviti se ovim najljepšim, ali i, možda, najsurovijim poslom na svijetu, poslom koji zahtijeva da mu se cijeli predaš, ili pravog posla neće biti?

Danas je napustila ovaj svijet naša kolegica Nagorka Idrizović. Mladim generacijama, pa i u samome Oslobođenju, u kojem je ona provela cijeli svoj radni vijek, njeno ime možda neće mnogo značiti, nažalost. To je tako, dnevna produkcija melje, odnosi sjećanja, miješa stvarnost i prošlost i rijetko dospije u budućnost.

No, još je onih u čitalačkoj publici Oslobođenja koji se sjećaju šta je sve Nagorkino oštro pero njima donosilo, kao na pladnju, na najudarnijim stranicama novine. Bila je u generaciji koja je postavljala osnove današnjem istraživačkom novinarstvu i, iako bi neko mogao primijetiti da je to novinarstvo imalo partijski prizvuk, tekstovi u novini glasni su svjedoci toga da bez novinara njenog kova ne bi bilo ni otkrivenih afera Neum, Agrokomerc…, a koje su zatresle cijelu Jugoslaviju. Do danas, možda. Treba to znati.

Kao diplomirana pravnica, a vrlo obrazovana, i strastveni čitač knjiga, pronicljiva i duhovita, Nagorka je, zapravo, bila idealni spoj novinara, i jedina joj je “mana” u to vrijeme bila to što je žena. Jer, takav stav, takva robusnost, od žene se ne očekuje ni danas, kamoli je to bilo u ono vrijeme.

Nagorka se upravo po tom svome stavu nameće i vrlo često, na svoju štetu, nikada ne bježi od njega, ni u redakcijskim diskusijama, niti u kafanskoj atmosferi, gdje su je kolege, muškarci, neskloni prihvatanju žene među njima, rado vidjeli, pa i pored toga što bi im Nagorka u lice sasula sve što oni ne bi nikada o sebi željeli čuti. Jer, bila je posebna.

Cijeli protekli rat je provela u Sarajevu, i strašću ozbiljnog, temeljitog novinara okrenula se istraživanju ratnih zločina, naročito onih u Hercegovini. Šteta, ostali su nesređeni rukopisi koje je, u nekim svojim tišinama, namjeravala pretvoriti u knjigu i koji ne bi govorili samo o tome koliko je jedan novinar poput nje doprinio rasvjetljavanju jednog, i danas teškog vremena, nego i koliko je to vrijeme zahtijevalo cijelu nju, autorku, a koja je upravo u doba agresije na Bosnu i Hercegovinu ostala bez gotovo svih svojih najdražih. Majke, oca, braće.

Dženaza za dženazom, sarajevska groblja po kojima pucaju sa brda, ljudi koji se poklone odlazećim i bježe, da ne bi sami bili žrtve. To je bila njena stvarnost. Na Nagorkinoj drčnosti, u njenom snažnom glasu, sve rjeđoj šali, kao da se sve to nije odražavalo, ali jeste. Jeste, jer, koliko god to nekima bilo čudno, i novinar ima svoju intimu, svoje patnje, svoju potrebu za srećom.

I novinar može pogriješiti. I novinara može boljeti.

Da, sjećam se, kada je u okviru redakcijskog putovanja dobila priliku posjetiti daleke krajeve Srednjeg istoka, vratila se nekako potpuno drugačija, veselija, ali i više okrenuta duhovnosti i historiji. Sjećam se, govorila je da joj je teško napisati taj putopis, jer kako pisati o vječnosti? A boriti se za trenutak. Za opstanak.

Ali, našla je ona snage i za to, kao što je našla snage i za brojne intervjue koje je vodila sa bezmalo svim osobama što su nešto značile na političkoj sceni regije, a nakon kojih je u Pogledima pisala sjajne analize. A da ju je poslužilo zdravlje, da je sudbina to htjela, Nagorka Idrizović bila bi jedna od najsjajnijih političkih analitičarki kod nas. Ma, pusti to, odmahivala je rukom na ove prijedloge žena koju su, kada je otišla iz novinarstva, mnogi brzo zaboravili. I nisu je se sjetili, do danas. Takva je ovo profesija. Takav je život.

A ja nikada neću zaboraviti njena kazivanja o sunčanim ljetima provedenim u staroj porodičnoj kući na Jablaničkom jezeru, o običajima koje je kao dijete upijala i nosila ih u sebi, materijalizirajući ih ne kroz ispraznu nacionalno-vjersku retoriku, nego kroz svoje beskrajno poštovanje spram baštine i roditelja i svih starih ljudi, svih nemoćnih ljudi. Neću zaboraviti da joj nikada nije bilo teško upaliti svoja kola i odnijeti ono što je trebalo nekoj nani, nekoj samotnici, nekoj paćenici. Svojim glasnim smijehom i svojom vedrinom i takve bi trgnula iz njihove gluhoće.

Da, jednom, kada se bude pisala historija bosanskohercegovačkog novinarstva, Nagorkino ime sigurno neće biti izostavljeno.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79