Slaven Škrobot prije 11 godina na današnji dan ostao je paraliziran od vrata na dolje. Njegova priča koju je podijelio na društvenim mrežama, a mi je prenosimo u cjelosti.
– Danas je točno 11 godina od kako sam skokom u more, pri padu na prijatelja, ostao paraliziran od vrata na niže te završio u kolicima. Danas moja kičmica i ja slavimo 11. rođendan našega drugoga, možda boljeg, možda lošijeg, ali novoga života. Pa to zaslužuje da se večeras pošteno napijem! Mislim da se razumijemo, stvarno ću se napiti! Ipak je to i dalje moj život, druga prilika rekao bih i volim ga te ću dat sve od sebe da ga živim na najbolji mogući način, svidjelo se to nekome ili ne.
Moram priznati da jedanaest godina, ovako na „papiru“, izgleda puno, ali isto tako, čini mi se kao da je sve to tako brzo prošlo i kao da nije prošlo ni pet godina od moje vratolomije. Pa da, ja sam zapravo pravi pravcati vratolomac, zar ne?
Razmišljao sam što napisati za svoju 11. „obljetnicu“. Da li uopće išta napisati? Napisao sam već veliki tekst povodom deset godina otkako sam nastradao i možete ga pronaći (koji ga nisu pročitali) na ovoj fb stranici pod prvim postom. Nema se tu što puno više za dodati.
Često mi ljudi postavljaju pitanja tipa:
„Kako si tako pozitivan“?
„Kako možeš“?
„Od kud ti energija“?
Gledam cijelu ovu situaciju s tim virusom…gledam ljude…reakcije…i zaključujem da ljudi jednostavno ne znaju biti sami sa sobom, ne vole sebe dovoljno, ne znaju se sami zabavljati, nemaju hobija, strasti ili nemaju nešto što ih ispunjava (ne kažem da su svi takvi). Zamisli, neki su sad otkrili prirodu…bicikl…šetnju…dok su drugi pokazali da ne znaju živjeti život bez kafića. Ljudi jednostavno nisu proveli dovoljno vremena sami i nisu „otkrili“ sebe.
Ja već deset godina živim ovakvim stilom života i bit ću vam iskren, uopće mi ne smetaju sve te mjere i restrikcije (osim u ekonomskom pogledu) tipa nošenja maski, distance itd. Po prvi puta u životu zapravo osjećam da, dok sam doma, ne propuštam apsolutno ništa i nikoga vani. Svi su bili doma i svi smo bili apsolutno jednaki! Ja sam naučio biti sam sa sobom i svojim mislima po cijele dane.
Kada sam nastradao pretpostavljao sam kako će moj život izgledati i nisam htio biti jedan od onih koje sažalijevaju i koji samo kukaju i plaču u svoja četiri zida bez da poduzimam išta. Znao sam da, će moje mentalno zdravlje od tog trenutka biti najvažnija stvar mog života i moje najveće „oružje“. Znao sam da bez obzira na to što više ne mogu hodati, moram pronaći neku svoju novu svrhu, strast, hobi i nešto što me ispunjava, smiruje, veseli i raduje.
Hobi sam pronašao, svrhu sam pronašao donekle (jednim djelom jesam), strast sam pronašao u glazbi a ono najvažnije od svega što sam uspio je, razmišljati pozitivno i biti optimističan, bez obzira na situaciju. Naučio sam se da i u negativnome tražim pozitivno i u većini puta se dogodi upravo to, negativna situacija postane pozitivna! Rekao bih da je cijeli ovaj miks ključ mojeg mentalnog zdravlja, pozitive i optimizma. Sad, svoju glavu ne bih mijenjao za apsolutno ništa, pa ni za nove noge i ruke. Velika većina ljudi može hodati ali se isto tako velika većina ljudi ne može pohvaliti time da je apsolutno zadovoljna svojim mentalnim stanjem. Toliko „zdravih“ a zapravo, na neki način, „bolesnih“ ljudi. Žalosno je da danas velikoj većini ljudi fale osnovne ljudske moralne vrijednost. Nema tu više poštovanja, poštenja, lojalnosti, empatije i morala. Sve je okrenuto naopačke!
Osim toga svega, može se reći da sam prošao kroz poprilično puno sranja u svome mladome životu. Rekao bih da sam iskusio i puno više od nekih za vrijeme cijelih života. Izgrade te situacije kao osobu, pogotovo loše stvari. Tko u životu nije proživio loše i teške trenutke, taj ne zna o čemu pričam. Možda to vama zvuči nevjerojatno ali ja sam sretan i zadovoljan sa svojim životom. Teško da bih ga mogao živjeti bolje od ovoga. Dobro, uvijek može bolje ali isto tako, uvijek može i gore, zar ne?
Svako moje putovanje i svaka moja „pizdarija“ koju sam napravio dočekana je s burnim reakcijama, pogotovo moj zadnji uspon na Pidurangalu, na Šri Lanci. Pogotovo od strane mojih bližnjih. Da što je meni to trebalo…da li nije dovoljno što sam strgao vrat već jednom?
„Normalan čovjek“ u današnje svijetu živi brzim životom i da npr. nema vremena slušati glazbu na jedan drugačiji, dublji način i pronaći točno ono što voli. Zajebite radio, komercijalu i stalno jednu te isto vrstu glazbe koja vam je nametnuta.
Ja kada nađem neku stvar koja mi se sviđa skinem cijelu diskografiju od benda i preslušam apsolutno sve. Tu se daju pronaći tzv. „draguljčići“ iliti „posebne, unikatne stvari koje na radiju nećete čuti nikada. Upravo taj osjećaj pronalaska jednog draguljčića usred noćne potrage u bespućima interneta meni ostavlja jedan poseban ispunjujući osjećaj.
Isto tako je i s mojih ostvarenjima na putovanjima, usponima te dokazivanje suprotnoga svima koji u mene ne vjeruju. To u meni budi jedan žar i poseban osjećaj koji je teško opisiv nekome tko to nikada nije iskusio. Zamislite zabiti gol Engleskoj na prepunom stadionu za prolazak u polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva! E…o tome pričam!
Od mog zadnjeg novog „rođendana“ dogodilo se stvarno mnogo. Otišao sam na svoje najveće putovanje ikada, u daleku Australiju. Planovi za novu, 2020. Godinu izgledali su nestvarno i sve je krenulo savršeno putovanjem na Šri Lanku i to po prvi puta s praktički nepoznatim osobama. Tamo sam opet ostvario podvig te postao prva osoba koja je u kolicima došla na vrh planine „Pidurangala“.
Sa Šri lanke vratio sam se ravno u kaos imena COVID-19. Uslijedio je onda i taj potres koji me je stvarno psihički uzdrmao na neki način. Mislio sam da je to kraj svim mukama ali nanizalo se tu još mnogo loših stvari. Kad te ide…te ide…
Po prvi puta nisam u svome životu vidio svijetlo na kraju tunela i bez obzira na to, znao sam da se opet nekako moram iščupati iz novog sranja koji mi je po ne znam koji put život opet pripremio. Odlučio sam se ne predati, kao što i do sada nisam i kao što nikada neću.
Iz toliko loših situacija, kada čovjek pomisli odustati od života i kada se čovjek upita kome je on što toliko skrivio da zaslužuje sve ovo, odlučio sam se opet izdignuti. Kako sam prije tri godine odlučio unaprijediti i usrećiti svoj mindset s putovanjima, tako sam sada odlučio napraviti isto samo se fokusirati na svoje tijelo, zdravlje, samostalnost, neovisnost i posao. Putovanja će biti itekako, samo da se situacija s virusom smiri. Između ostaloga, sami ste rekli da vas zanimaju i stvari iz mojeg svakodnevnog života tako da ima toga puno toga što vam imam za pokazati!
Bez obzira na toliko loših stvari dogodilo se opet toliko dobrih. Neću sada nabrajati što se sve izdogađalo ali jedna od najboljih stvari je to da mi se ostvario još jedan san i da sada konačno imam taj bicikl, novog najboljeg prijatelja s kojim idem gdje poželim i koji mi pruža jednu sasvim novu dimenziju života.
Naravno, ispunjenje toga sna ne bi bilo moguće bez svih vas koji ste na bilo koji način doprinijeli tome i zato vam još jednom veliko hvala, od srca!
Poanta cijeloga ovog posta bila je ustvari reći vam koliko je zapravo sve u glavi i da je uistinu onako kako si sam postaviš stvari u glavi. Ako naučiš svoje misli usmjeriti u pozitivnom smjeru, pa čak i u negativnoj situaciji, pobijedio si.
I da, ovo na fotki je mol s kojeg sam sam skočio i nastradao…i da…kada bih mogao, skakao bih opet!
Danas je točno 11 godina od kako sam skokom u more, pri padu na prijatelja, ostao paraliziran od vrata na niže te…
Gepostet von Slaven Škrobot am Freitag, 17. Juli 2020
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
