Redovi ispred javnih kuhinja u Bosni i Hercegovini sve duži

Dok se konstituišu skupštine, redovi ispred javnih kuhinja u Bosni i Hercegovini sve su duži, a donacije sve skromnije. Broj korisnika počeo je rasti tokom pandemije, a inflacijom je kulminirao. Većina gladnih su ljudi kojima njihova primanja nisu dovoljna da obezbijede obrok.

U red za hranu ispred pet javnih kuhinja u Banjaluci svakog dana stane više od 3.000 korisnika. Kod „Mozaika prijateljstva“ smo zatekli inženjere, roditelje koji su othranili brojno potomstvo, veterane rata, bivše misice… Dok stariji gospodin, u odjeći koja očigledno pamti i bolje dane, odlučno upozorava da ne snimamo, gospođa pored njega insistira da stane pred kameru. Mjesečna primanja kojima ne može platiti osnovne životne potrebe ne smatra svojom sramotom, piše BHRT.

“Ja sam, sine, na minimalnoj penziji, 240 maraka. To sa ovim povećanjem. Bila je 180 maraka”, kaže Stoja Milovanović, korisnica javne kuhinje.

Na vrata Mozaika prijateljstva mogu pokucati svi koji su gladni. A njih je sve više. Počelo je pandemijom, kulminiralo inflacijom, objašnjava humanitarac Miroslav Subašić. Dnevno se u ovoj javnoj kuhinji priprema 800 toplih obroka. Nekad je taj broj bio duplo manji. Očekuje se nova pomoć Vlade RS u vidu osnovnih životnih namirnica. Već su dobili 52 tone brašna.

“Najbitnije nam je da bude brašna”, kaže Miroslav Subašić, predsjednik HU „Mozaik prijateljstva“.

“Imamo Zakon o interventnim nabavkama. Uzeli smo određene količine pšenice i distribuirali javnim kuhinjama. Taj mehanizam se pokazao efikasnim”, rekla je Suzana Gašić, ministrica trgovine i turizma RS.

Ovdje smo zatekli i ljude koji donose hranu, i to najčešće oni koji ni sami nemaju previše. Skromni vozni park “Mozaika prijateljstva”, obogaćen je novim vozilom koje im je stiglo iz Sarajeva, od Udruženja “Pomozi.ba”, kao i donacija od 17 000 obroka.

“Ovo smo uradili s ciljem da pomognemo, potpuno svjesni koliko je teško obezbjediti pomoć ljudima u stanju potrebe jer se i sami bavimo humanitarnim djelovanjem”, rekla je Maja Arslanagić Hrvat iz “Pomozi.ba”.

Životne priče ljudi koji svakog dana pred “Mozaikom” staju u red za topli obrok, raznolike su, koliko i sam život. Najčešće su to penzioneri s malim penzijama i podugačkim spiskom hroničnih bolesti, nezaposleni roditelji, žene žrtve porodičnog nasilja, koje nemaju zaposlenje ili rade za minimalac. 240 maraka penzije Stoje sa početka naše priče je sramota, ali onih koji su odredili da ona iznosi toliko.