Ulcinjski geto nadležni ne vide

Na ulaznoj kapiji nekad uzornog Građevinskog preduzeća “Primorje”, opasanog visokim betonskim bedemom, tik do ulice nalaze se gomile smeća sa obje strane. Unutrašnjost bivšeg giganta, koji je izgradio pola Ulcinja, izgleda pusto i užasavajuće – na onom što je ostalo od upravnih zgrada nema prozora i vrata, samo goli zidovi, dvorište je pretrpano raznim vrstama otpada, a između dva potpuno urušena objekta sa desne strane smeće je naraslo do trećeg sprata, nema struje ni vode.

Tu već godinama živi nekoliko romskih porodica sa oko 30 članova, uglavnom djece. To je svojevrsni ulcinjski geto.

Samo nekoliko stotina metara dalje, ulica vodi do strogog centra grada i Stare čaršije u svoj njenoj veličanstvenosti u kojoj dominiraju zlatare, ekskluzivni restorani, kafići, butici, poslovni prostori… To je duboko isprelepetana percepcija istorije, tradicije i bogatstva.

Do nekadašnjih upravnih zgrada “Primorja” stiže se direktno sa magistrale Ulcinj-Bar. Izuzetno visok uspon i uzana ulica puna rupa i zakrpa, izazivaju nelagodu i percepciju potpuno suprotno onoj da dolazite u poznato turističko mjesto sa najljepšim plažama i kristalno čistoj morskoj vodi, kako piše u raznim brošurama o gradu starom više od dva i po milenijuma. Ali, navigacije nepogrešivo biraju najbliži put do odredišta, pa će prvo što će turisti vidjeti nakon što stignu na zaravan, biti smeće i ruševine, prizori na kojima bi i Hičkok pozavidio.

Poraz zajednice
Sa lijeve strane, odmah nakon ulazne ekapije, parkirani bijeli pik-ap i dim koji kulja iz sulundara sa zida jedne prizemne prostorije, svjedoče o životu u getu. Nema ljudi kao prije četiri godine kada je novinar “Vijesti” zadnji put obišao to mjesto. Svejedno, aparat je tu da ovjekovječi užas života i još jedan ekološki i poraz društvene zajednice u cjelini.

Istog trena, dotrčalo je nekoliko mališana. Ne pričaju, radoznalo posmatraju, jedno od njih, možda tri ili četiri godine, bez odjeće je. Pitam ih gdje su im roditelji, odgovaraju da nijesu tu. Pitam dalje da li je neko tu ko ima 18 ili više godina, najstariji od njih mi kaže da on ima, iako se jasno vidi da nema.

“Pomaže li vam neko, da li primate neku pomoć”, pitam

“Ne, niko”, odgovara najstariji dok ostali ćute.

“Imate li struje i vode”?

“Nemamo ni struje ni vode”, odgovara, nervozno se vrpolji i prekršta ruke na grudima.

“Kako živite, od čega”?

“Sakupljamo otpad i prodajemo ono što se može prodati od njega”.

Među mališanima, od kojih većina nije stasala ni za prvi razred osnovne škole, prepoznajem neke koji svakodnevno prose na ulicama, po kafanama…

Muku muče i okolna domaćinstva

S ekološkim (ne)prilikama u krugu bivšeg preduzeća, muku muči i oko stotinu okolnih domaćinstva. Kuća porodice Nikočević, graniči se sa zgradom iz koje vije dim.

“Nemam više kome da se obratim, jer mi definitivno imamo problem koji izgleda nikog ne zanima. Da se razumijemo, nemamo mi ništa protiv tih familija koje žive tu. Naprotiv, moj prvi apel je bio da im se negdje izgradi smještaj, pa makar i montažni, da imaju normalne uslove za život. Tek moj drugi apel odnosio se na smeće koje se tu gomila godinama i uništava životnu sredinu, a nama ugrožava normalan život. Ja svoje unuče nemam gdje da izvedem”, priča Jasmina Nikočević koja tu živi 34 godine dok je njen suprug Ruždo tu rođen i odrasato.

Kaže da je strašno što se takvi prizori mogu vidjeti iako živimo u 21.vijeku.

“Nama svima prijeti i zaraza. Možete vidjeti te gomile smeća, koje se mjere i spratovima. Niko to ne čisti. Čak i razni kamioni dolaze i tamo iza objekata odlažu kabasti otpad. Često izbijaju i požari, i uvijek strahujemo da se neki nekontrolisano ne proširi”, priča Jasmina.

Nedavno je, podsjeća, usred kruga preduzeća pukla kanalizaciona cijev.

“Došli su neki ljudi, svi smo platili da se to popravi. Cijev je povezana, ali nije prikačena na gradski kolektor. To nije samo moj ili naš problem”, kaže ona.

Nadležni ne reaguju
Priča da se obraćala Komunalnoj policiji, Agenciji za zaštitu životne sredine, predsjedniku Opštine Omeru Bajraktariju, da je pisala i premijeru Dritanu Abazoviću. Odgovor je, kaže, stigao samo iz Uprave za inspekcijske poslove, odnosno Agencije za zaštitu životne sredine.

“Razmatrajući predmetnu incijativu, konstatuje se da ekološka inspekcija nema ovlašćenja za vršenje inspekcijskog nadzora. Problem naveden u inicijativi je upravna stvar Komunalne inspekcije Opštine Ulcinj shodno zakonu o komunlnim djelatnostima”, piše u odgovoru Agencije.

Nikočević kaže da je riječ o prebacivanju loptice i izbjegavanja odgovornosti.

“Pisala sam i premijeru, ali odgovora nema. Bili smo i kod predsjednika Opštine Ulcinj, koji živi u ovoj ulici, ali opet ništa”, priča Jasmina.

GP “Primorje” završilo je u stečaju 2003. godine, a njegovu imovinu i akcijski kapital na javnoj prodaji kupila je firma iz Bara.

Da problem sa izbjeglim i raseljenim licima u dotrajalim objektima postoji i da prijeti da eskalira, prije pet godina u pismu komunalnim inspektorima i policiji upozorio je tadašnji stečajni upravnik GP “Primorja” Ognjen Jovović.

“Izjavljujem da nijedno lice koje se nalazi u objektima nije tražilo niti dobilo dozvolu da može da ih koristi na bilo koji način i u bilo kom vremenskom periodu. Drugim riječima, oni su tu ilegalno, a ja kao stečajni upravnik ne znam o kojim licima se radi, da li su državljani Crne Gore i čime se bave”, napisao je Jovović u dopisu.

Konstatovao je da im prijeti opasnost od urušavanja zgrada.

“Osim toga, u saznanju sam da ta lica narušavaju ličnu bezbjednost i imovinu građana koji žive u okolini. Zbog toga cijenim da bi bilo potrebno da u granicama svojih ovlašćenja i nadležnosti, preduzmete potrebne radnje kako bi preduprijedili i spriječili moguće neželjene situacije”, napisao je Jovović.

Komunalni inspektor Nedžmedin Avdiu obavijestio je tada Jovovića da taj opštinski resor nema ingerencije na privatnoj svojini, te da se mora obratiti sudu. I u ulcinjskoj policiji kazali su tada da tu nemaju nadležnost, osim ako lica čine prekršajna i krivična djela, ili na neki drugi način ugrožavaju sigurnost građana…

Nekad je bilo lijepo

Nikočević kaže da je problem moguće prevazići, ali da nema dobre volje.

“Mogu Zelenu pijacu izmjestiti ovdje i u centru grada dobiti veliki parking. Ako neće to, mogu izgraditi stadion za ovu djecu iz naselja. Ima i drugih rješenja, ali sve je na nekom čekanju dok je stanje sve gore i gore. Na kraju, neka sruše ove zgrade, neka rade šta hoće, ali neka nam riješe problem za koji smo mi najmanje krivi”, ističe Jasmina.

Podsjeća da je tu nekad bilo lijepo živjeti.

“Ovo je nekad bila ljepota, bili smo okruženi borovom šumom, to su bila pluća grada. Šuma je nestala u požaru od prije nekoliko godina, a niko se nije sjetio da zasadi makar jednu novu sadnicu”, kaže ogorčeno.

U prostorijama nekadašnjih upravnih zgrada, živi nekoliko familija sa ukupno oko 30 članova. Još toliko ili više, živi ih izvan kruga bivšeg preduzeća, na putu prema azilu, u improvizovanim, trošnim barakama. O svima njima, niko ne vodi računa, oni imaju adrese na kojima žive, ali tamo ne stanuju životi dostojni čovjeka.