Ušli fratar, pop i hodža u kafić, ostalo je historija: Doselili se u zaboravljeno mjesto na Balkanu i postali nerazdvojni

Došli Hrvat fratar, Srbin paroh, a s njima i bošnjački hodža, sva trojica Bosanci, u kafić u Vojniću nedaleko od Karlovca, sjeli za sto i naručili kavu, kafu i kahvu.

Ne ispiše ih ni do pola, a postadoše nerazdvojni prijatelji. Vojnić je formiran kao odbrambeni grad u vrijeme napada Turaka.

U svojim navalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva vijeka, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju su počeli da naseljavaju i Srbi. Danas u ovoj opštini podno Petrove gore živi nešto manje od 5.000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka.

loading...

Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ, ali u veću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcioniše vjerovatno bolje nego igdje drugdje. Priču o ovom kordunskom dijelu Hrvatske kazuju tri pomalo neobična čovjeka, imam, fratar i pop. Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković.

Predstavnici su svojih naroda, svojih religija i dobri su prijatelji, koje je životna sudbina spojila baš ovdje, kako kažu u “centru svijeta”.

– Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi – slaže se trojac.

– Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan – dodaje hodža Muhić.

– Sva trojica smo rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze sa nacionalnošću – naglašava fratar Ivo.

Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe tješe ga da se ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati cjelovito, a ne samo s jedne strane, piše Jutarnji list.

– Eh, da li je prednost ili nedostatak, ne znam ni sam šta bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome račune, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi! – kroz smjeh priča fratar Ivo.

Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže tu.

– Ja sam Željka posjetio za jedan Uskrs, poželio sam da mu čestitam iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao da odem na ponoćnu misu u katoličku crkvu kada je župu vodio fratar Tomo. Htio sam da izazovem pozitivan efekt. Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će kući: mama, tata, deda, vidio sam ih da sjede zajedno. Onda su roditelji dužni da mu kažu: i on je čovjek, iako nije “naš”!

– Pozdravi ga napolju, pomozi mu, nasmješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet – kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu portparoli ljudima.

– Ako je čovjek na rubu i u siromaštvu, on je na pragu da izgubi vjeru u Boga, znači, mi smo ti koji im moramo pomagati, i duhovno i socijalno i materijalno, da se s njima radujemo i tugujemo. Ako budu morali da odemo svi, ja ću biti zadnji koji će otići – kaže hodža.

– Ima ovdje velikih socijalnih problema, vidim da ima kuća bez vode, pa majka nosi kupati djecu na rijeku ili potok. To je sramota, i to sam rekao načelniku opštine – kaže fratar Ivo, slažući se sa svojim kolegama da više brige treba posvetiti mladim ljudima, jer previše ih odlazi trbuhom za kruhom.

Loading..