Nema sumnje da primjer iz Banjske dovoljno ukazuje na činjenicu da Beograd priprema dobro obučene teroriste – hibridnu gerilu za destabilizaciju svojih susjeda. Računaju na novu političku realnost koja bi se isposlovala ubacivanjem i uvezivanjem istreniranih i dobro naoružanih grupa. Kao što sam i 2014. zloslutno prognozirao, ukrajinski scenarij se zaista odigrava na Balkanu.
No jedina stvar koja se ne uklapa u čitavu priču je tajming ubacivanja terorističke grupe na Kosovo. Naime, u planiranju vojnih operacija morate ukalkulisati vrijeme, prostor, ljudstvo i materijalno-tehnička sredstva (MTS), kao i procijenu vlastitih, kao i snaga i koraka koje će poduzeti protivnik. Procjena svih ovih rizika nije odrađena kako treba s obzirom na to da je grupa upala bez ikakve vanjske podrške i poteza, kako u političkom tako i u vojnom smislu koji bi sve to pratili. Reakcija Vučića je bila iznuđena preuranjenim upadom grupe, a dokaz za to je da su javno obraćanje medijima bruslili na vanrednoj sjednici Vlade satima. Da se znalo za vrijeme upada, saopćenje bi unaprijed bilo pripremljeno.
S druge strane, u političkom smislu, Vučić je bolje stajao u pregovorima u odnosu na Kurtija, u relacijama sa Zapadom i EU-om, on je bio tzv. konstruktivna strana, tako da mu je ovaj potez bio viška u daljem pregovaračkom procesu u kojem je pritisak SAD-a i NATO saveznika na Kurtija rastao. Upad terorističke grupe u Banjsku koja ni po čemu osim po stilu oblačenja nije paravojna je došao u zao čas. Taj upad nije pratio upad drugih grupa koje su trebale eventualno slijediti i logističku podršku i raspoređivanje Vojske Srbije koje je također trebalo ići paralelno. To raspoređivanje je došlo nakon što je dio grupe likvidiran, a dio se izvukao, čisto kao dio kriznog menadžmenta Beograda i pirikrivanja greške do koje je došlo u realizaciji plana.
Do greške je moglo doći iz nekoliko razloga tehničke naravi, ali greška je mogla biti i namjerna što razotkriva činjenicu da u Srbiji postoji duboka država. To je paralelni sistem vlasti, koji svoje partikularne interese i interese svojih gospodara i istomišljenika nameće kao opće, pa su interesi duboke države u pojedinim trenucima jači od interesa same države za koju nominalno rade. U ovom slučaju cilj je mogao biti zloupotreba zvaničnih državnih kanala i pripremljenih resursa srbijanskih obavještajnih organa u svrhu diskreditacije Vučića na Zapadu, koja s obzirom na okolnosti ide direktno u korist Ruske Federacije. Koliko će to imati efekta na ovako indolentnu administraciju SAD-a i njihovih predstavnika u regionu, to je drugo pitanje, ali jedno je sigurno, Srbija je na Zapadu okarakterisana kao sponzor terorizma, što joj pored osude može ići u prilog i kao akteru u regionu koji može proizvesti najviše problema.
Ali ako preuranjeni upad dobro obučene, organizovane i naoružane terorističke grupe kao grešku zanemarimo, ono što običnog posmatrača frapira je činjenica da Srbija planira terorističke upade u susjedne zemlje kao vid rješavanja otvorenih pitanja upotrebom sile. I o tome sam nebrojeno puta upozoravao nadležne s obzirom na naoružavanje Srbije iz Kine i Rusije, gajenje tijesnih veza između njihovih obavještajnih zajednica, ulozi Srpske pravoslavne crkve i rastu ultra-desnog političkog spektra u Srbiji sa kojim je Vučić koketirao preko navijačkih i kriminalnih skupina poput Radoičićeve.
Terorizam za šta su svi u regionu i šire optuživali Bošnjake s obzirom na njihovu vjersku pripadnost islamu, ispostavio se državnim projektom u Srbiji po šablonu Wagnera. Stoga bi teroristički upad u Banjsku trebao bi biti crveni alarm za sve institucije iz oblasti sigurnosti u BiH, koji sličan scenarij trebaju očekivati što se više bude bližio rasplet situacije u slučaju sudskog procesa Dodiku i komplikacije finansijske situacije u entitetu RS. Na međunarodnu zajednicu se očito ne možemo osloniti i država mora preuzeti odgovornost za sigurnost zemlje i njenih građana.
