Fotografija tetovirane žene u Sarajevu 1912. godine privukla pažnju: Stari motivi ponovo postaju trend

Fotografija tetovirane žene u Sarajevu 1912. godine privukla pažnju. Znate li šta je sicanje?Foto: Facebook / Žena u Sarajevu pokazuje svoje tetovaže, Bosna, 1912. godina
Popularna Facebook stranica Historic Photographs objavila je fotografiju istetovirane žene u Bosni i Hercegovini.

Prema podacima koji su dostupni u opisu, fotografija je djelo Alberta Kahna, a nastala je 1912. godine u Sarajevu.

“Žena u Sarajevu pokazuje svoje tetovaže, Bosna, 1912. (Fotografirao Albert Kahn)”, stoji uz opis.

Objava je oduševila mnoge, a mi smo vam odlučili otkriti nešto više o tradicionalnom tetoviranju žena u Bosni i Hercegovini.

Stariji istraživači zabilježili da se nekad na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, kod katoličkih žena – Hrvatica, izvodio običaj tetoviranja dijelova tijela, uglavnom ruku.

Te običaje je – davne 1889. godine opisivao i pisao o njima – liječnik Leopold Gluck, zatim opširnije Ćiro Truhelka, a poslije i brojni drugi autori.

Prema nekim autorima, ti običaji su naslijeđeni od starih Ilira. Zabilježenim iskazima s terena, svugdje se navodi da su to običaji kojima su se tako tetovirane katoličke djevojke ‘branile’ od nasrtljivih Osmanlija ili da ne bi promijenile vjeru.

U vrijeme austrougarske vlasti zabilježeni su najljepši primjerci te vrste tetoviranja. Kada je riječ o ukrasnim motivima, najviše dominira motiv križa, zatim jelica, grančica, sunce, kolo, zvijezda, ograda, klasje, vijenac, narukvica i drugi motivi.

Neki krajevi su imali svoje karakteristične motive, kao recimo kupreški križ. Tetoviranja su se izvodila na rukama, ponegdje i na prsima. Bilo je uobičajeno da i muškarci imaju tetovirane križeve na ramenu ili čelu, navodno da bi se takvim obilježjem na dječaku ‘spriječilo’ njegovo odvođenje u janjičare.

Zapisano je da se u srednjoj Bosni tetoviranje izvodilo određenog dana u godini. Uglavnom je to na dan sv. Josipa (19. marta), a rjeđe na druge blagdane kao Blagovijest ili Cvjetnu nedjelju.

Za tetoviranje su koristili čađ sa saća ili ugljen, te bi u posudici pomiješali s mlijekom žene ili medom. Glavna alatka bila je igla s namotajima konca, da bi se bockanje izvodilo do iste dubine na tijelu. Odabrani motiv bi se prvo iscrtao, a zatim bi se pristupilo “sicanju križa” ili “bocanju”.

Nestanak “sicanja križa” uglavnom je posljedica industrijalizacije društva i širenje urbanog života, koji su započeli u austrougarsko vrijeme. Tetoviranje potpuno nestaje u vrijeme socijalističke Jugoslavije.

Tattoo majstori navode da ti stari motivi opet postaju trend u tetoviranju.

Osim toga, motivi tradicijskog tetoviranja danas se koriste na brojne načine, između ostalih, kao modni detalji.