Postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH gdje su živjeli Bošnjaci, te da je prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata. Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj, kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.
“Komšije, do sada smo za vas navijali, a nakon ovoga nema šanse! Ponižavate Bosnu i Bosance”, “Nacionalisti, primitivci, opet prijetnje podjelom Bosne i Hercegovine” …
Piše: Zoran Krešić, Večernji list BiH
To su samo neki od komentara dijela građana BiH nakon što je iz svlačionice Vatrenih iz Katara procurio videozapis, a onda i s njihova veličanstvenog dočeka u Zagrebu kada su najprije Dejan Lovren, a onda i klapa Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice te kapetan Luka Modrić i drugi glasno zapjevali Thompsonov hit “Lijepa li si”, što je neslužbena himna reprezentacije.
Simbol slobode
Radi se o domoljubnoj pjesmi koja pobraja regije u kojima žive Hrvati. Od Istre, Zagorja, Dalmacije, Like, ali i Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg Bosne. Ima li razloga za osude, nerijetko prijetnje, psovke i druge slične komentare na spomen Herceg Bosne? Ovisno o kojem se kutu radi – kod Hrvata je uvriježeno da je Herceg Bosna općenito simbol borbe za slobodu i jednakopravnost, a kod Bošnjaka je ugrađen osjećaj kako se radi o simbolu stradanja i njihova progona, uz dominantnu ocjenu kako je presuđeno toj tvorevini. A je li to baš tako i otkuda takve ocjene?
Nesporna je činjenica kako je šestorici visokih dužnosnika, od bivšeg premijera do ministra obrane i dva načelnika Glavnog stožera HVO-a presuđeno u sudskom postupku vođenom pred Haaškim sudom. Oni su proglašeni krivim za ratne zločine nad Bošnjacima, što uključuje ubojstva, progone, osnivanje zatočeničkih centara… Čak i unatoč tome što je “šestorka” osuđena po krajnje upitnom pravnom konceptu udruženog zločinačkog pothvata (UZP) kakav se, osim pred ICTY-jem i na Sudu BiH, ne primjenjuje ni na jednome od sudova u svijetu. No, kada se uđe u analizu te presude, posve je jasno kako nije presuđeno Herceg Bosni, niti je moglo biti, jer Sud sudi pojedincima. Uz to, presuda se odnosi na postojanje tzv. UZP-a na području osam od 30-ak općina, koliko ih je HVO nadzirao tijekom rata. I to u razdoblju od sedam mjeseci.
To pak sugerira da Herceg Bosna i UZP u Orašju, Odžaku, Širokom Brijegu, Čitluku, Neumu… nisu postojali. Zanimljivo je da su upravo u općinama i gradovima koji su navedeni u sklopu UZP-a pripadnici Armije BiH počinili desetke masovnih zločina od Viteza (Križančevo, Buhine Kuće…), preko Rame (Uzdol), Jablanice (Doljana), Mostara (Grabovica), za koje u Haagu nitko nije odgovarao. Znači, presuda Haaškog suda ne daje nikakve argumente da se na Herceg Bosnu i Hrvate krene “đonom”, osim ako ne postoje pozadinski razlozi koji, eto, iskrsnu kao alibi.
A takav alibi koristio se i za preglasavanje Hrvata, pokušaj njihova nasilnog izbacivanja iz vlasti. A sve pod egidom kako su dopušteni svi potezi kako bi se porazio UZP. Odnosno Hrvati. No, kada se stvari izmaknu iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba, onda se dolazi do povijesnih činjenica kako je Herceg Bosna nastala potkraj 19. stoljeća u vremenu opadanja utjecaja otomanske vlasti.
Mehmed Kapetanović
Po jednim izvorima, upravo je Mehmed Kapetanović Ljubušak, bošnjački pisac, političar i sakupljač duhovnog narodnog blaga, autor ove kovanice. Nju su poslije prigrlili i bosanski franjevci, a uoči neovisnosti BiH 1992. godine taj su pojam za zemlju koristili hrvatski političari u BiH.
Nakon što se dogodio napad na selo Uništa u Bosanskom Grahovu u svibnju 1991. godine te zločini i progon tamošnjih Hrvata, a sve se još drastičnije ponovilo u Ravnome u listopadu 1991. godine, na što nije bilo nikakve reakcije državnoga vrha, dapače bošnjački predsjednik Alija Izetbegović je rekao: “Nije to naš rat”, uslijedilo je političko i vojno organiziranje Hrvata kroz Herceg Bosnu, a poslije i kroz HVO.
Sve institucije Herceg Bosne nastavile su funkcionirati unutar novouspostavljene Federacije, ali i BiH. Njezine, ali i simbole Hrvata u BiH nitko ne može zatrti
Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, nekadašnji politički i vojni lideri takozvane „Herceg-Bosne“ – proglašeni su krivim za udruženi zločinački poduhvat protjerivanja i ubijanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Bivšem predsjedniku Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranku Prliću haški suci su dodijelili 25 godina zatvora, ministru obrane Bruni Stojiću 20 godina, dvojici načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku također svakom po 20 godina, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću 16 godina te predstojniku Odjela za zatočene Berislavu Pušiću 10 godina zatvora.
Proglašeni su krivim zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) čiji je cilj bio da se politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste Bošnjaci iz onih dijelova BiH koji su proglašeni Herceg-Bosnom, te da se ta područja pripoje državi Hrvatskoj, ili da se proglase državom unutar BiH (po uzoru na Republiku Srpsku).
Jadranko Prlić (53): Imao je velike ovlasti u koordinaciji i vođenju HVO-a i Vlade. Imao je ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima i igrao je ključnu ulogu u odnosima HVO-a, Herceg-Bosne i Hrvatske. Svjesno je zatvarao oči pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih Bošnjaka i njihovih obitelji.
Bruno Stojić (58): Imao je velike ovlasti nad većinom sastavnica vojnih snaga i vojne policije u Herceg-Bosni. Donosio je odluke o vojnim operacijama u Mostaru i deložiranju. Nije ulagao značajne napore da se stane na kraj zločinima.
Slobodan Praljak (68): Imao je velike ovlasti nad oružanim snagama i vojnom policijom HVO-a. Kao zapovjednik glavnog stožera HVO-a je vršio kontrolu i zapovijedao HVO-om. Bio je informiran o tome da HVO premješta i zatočava Bošnjake u Prozoru, znao je da će u Mostaru biti počinjeni zločini, znao je za ubojstva i ranjavanje članove međunarodnih organizacija. Dao doprinos u nastojanjima HVO-a u sakrivanju zločina u Stupnom Dolu. Djelovao je i kao posrednik između Hrvatske i HVO-a sa ciljem ostvarivanja ciljeva zločinačkog pothvata.
Milivoj Petković (63): Mogao je predvidjeti da će djela seksualnog nasilja biti počinjena tijekom deložiranja Bošnjaka i vojnih akcija. Omogućio akcije općini Gornji Vakuf i općini Jablanica, onemogućio je pristup međunarodnin snagama i promatračima u nekim selima, sudjelovao je u granatiranju Mostara, planirao ofenzivu na stari dio Mostara koja je dovela do rušenja Starog mosta, naredio uhićenje muškaraca u nekim općinama iako oni nisu bili vojnici, sudjelovao je u fingiranjima istraga.
Valentin Ćorić (56): Imao je velike ovlasti nad vojnom policijom HVO-a. Imao je ovlasti da sudjeluje u borbi protiv kriminala u HVO-u, raspolagao je važnim ovlastima nad funkcioniranjem mreže zatočeničkih logora HVO-a. Ništa nije poduzeo kako bi spriječio zlostavljanje i ubijanje zatočenika. Jedinice vojne policije je angažirao za deložiranja u općinama Stolac, Čapljina, Mostar i Gornji Vakuf.
Berislav Pušić (60): Znao je za masovna uhićenja Bošnjaka u Herceg-Bosni, znao je i za vrlo teške uvjete u kojima su Bošnjaci bili zatočeni, a znao je i za zlostavljanje te slanje zarobljenika na prisilan rad na frontu. Nije poduzeo mjere da bi se uvjeti popravili i zlostavljanja prekinula.
Na čelu UZP Tuđman
Na čelu udruženog zločinačkog pothvata, prema presudi, bio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je s liderima Herceg-Bosne dogovorio etničko čišćenje Bošnjaka s teritorija BiH kojeg su smatrali hrvatskim.
Franjo Tuđman, Gojko Šušak (hrvatski ministar obrane), Janko Bobetko (Glavni stožer HV), Mate Boban (predsjednik tzv.Herceg-Bosne), Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i ostali su postigli međusobni dogovor u kojem su se organi i strukture ljudstva HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) koristili za zajednički zločinački cilj, naveo je predsjedavajući sudac Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antoanetti).
Prilikom podužeg čitanja presude, sudac je naveo niz zločina pripadnika HVO-a u koje su se suci uvjerili da su se dogodili. Pogotovo u zatočeničkim objektima, logorima kao što su bili Heliodrom, Dretelj, Ljubuški, Gabela…
„Pripadnici HVO-a redovno su tukli zarobljenike. Jednog zatočenika u Heliodromu su natjerali da poliže vlastitu krv jer – balijska krv ne smije ostati na hrvatskom tlu.“, naveo je Antoneti naglašavajući kako se pri tom nije radilo o individualnim zločinima nediscipliniranih vojnika, već o organiziranoj akciji.
„Vojne kampanje pratilo je iseljavanje i premještanje stanovništva sa ciljem da odnosi snaga prevagnu u korist Hrvata.“, pojasnio je.
Sudac Antoneti je opisao i pojedinačnu odgovornost optuženih za određene zločine, kao što je primjerice rušenje Starog mosta u Mostaru (uništavanje kulturnih obilježja) za što je prema presudi odgovoran general Praljak, kao i za zločine u Stupnom Dolu.
Francuski sudac Antoneti je imao, inače, izdvojeno mišljenje o obliku odgovornosti optuženih, vezanog za UZP. On je predsjedao i suđenju vođi srbijanskih radikala Vojislavu Šešelju, za kojeg je zaključio na polovici suđenja 2011.godine, također različito od kolega iz sudskog vijeća – da nije bio član UZP-a predvođenog bivšim srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem.
Budući da je tužiteljstvo zatražilo duplo veće kazne za Prlića i ostale, a njihove obrane oslobađanje – na prvostupanjsku odluku se očekuju žalbe, nakon čega slijedi poduži žalbeni postupak do konačne, drugostupanjske presude.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
