Huseinović ispričao potresne priče koje je snimao: Otac ubio ranjenog sina da ne padne živ u ruke četnicima

Mnogi i danas svojim djelima poručuju da neće dopustiti da Srebrenica ikada bude zaboravljena. Slikaju, zapisuju, snimaju, dokumentuju. Avdo Huseinović čuva od zaborava i Srebrenicu i mnoga dešavanja, zvjerstva koja su se dešavala u BiH, počinjena od agresorske ruke.

JULI OŽIVI BOLNE RANE

Huseinović kaže da nema Bošnjaka na dunjaluku kojeg ova sezonska, julska tuga, svake godine, iznova, posebno potrese i načne.

Juli oživi preteške rane i iz godine u godinu, nekako imam osjećaj da mi još nismo svjesni razmjera genocida od tolike količine bola, od posmatranja tuge koje nose porodice, i kako opet dostojanstveno sve preživljavaju već 26 godina, s druge strane, šokantno je to da smo možda jedini narod na svijetu koji po nekoliko puta ukopava svoje mrtve. Svjedočili smo proteklih godina da su šleperi tabuta prolazili od Visokog do Potočara, danas je to jedan, ali znamo da se tokom cijele godine vrše dokopavanja posmrtnih ostataka i to je ono što će tek možda neki ljudi poslije nas moći racionalnije sve to i istražiti, i s naučne strane zabetonirati jednu veliku evropsku tragediju.

Kada se kaže genocid u Srebrenici uvijek se misli na jedan grad, a ustvari – nije to bio opštinski genocid, to je bio genocid nad Bošnjacima Sigurne zone UN-a Srebrenica zbog mjesta gdje su se nalazili u periodu 92-95. pod zaštitom UN-a, a imamo tamo u Potočarima popis gradova i općina odakle su sve ljudi ubijani, mislim da je sa područja 15 općina. Kad kažete Srebrenica – više niko to ne posmatra kao geografski pojam, kao opštinu, Srebrenica je u tom smislu izgubila svoje ime. Kad kažete Srebrenica znate na šta se misli, kad kažete Aušvic znate na šta vam prvo misli odu.

“ČUVANJE SJEĆANJA JE SASTAVNI DIO MENTALNE HIGIJENE“

Huseinović kaže da ohrabruje ovoliki broj učesnika Marša mira, te da pokazuje da ipak postoje oni kojima je važno da se čuva istina i sjećanje i, što je najvažnije, da se monstruoznosti i zločini koji su činjeni nad Bošnjacima nikada ne ponove, jer trodnevno pješačenje ipak nosi simboličan naziv

Marš stazama genocida, ja ga više volim tako nazivati, iz godine u godinu drži jedan kontinuitet značajnog broja učesnika i uvijek iznova dolaze novi ljudi, dolaze mlađe generacije, a znam veliki broj ljudi koji nisu propustili nijedan do sada, i to ljudi sa različitih strana. Prošle sedmice sam bio u Sandžaku, Rožajama, i samo sam sreo nekoliko momaka koji kažu da će i ove godine ići. Čuvanje sjećanja za jedan narod je nešto prevažno, to je sastavni dio mentalne higijene, pogotovo čuvanje sjećanja na burnu i tragičnu prošlost, a mi smo nažalost bili prebogati sa takvim iskušenjima i događajima.

NEPLANIRANO POSTAO AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA

Uprkos onima koji istinu čuvaju, bolnim slikama, dolini nišana, masovnim grobnicama, suzama majki kojima je oduzeto sve, haškim presudama, i dalje postoje oni koji historiju predstavljaju onako kako njima odgovara – lažno. Avdo Huseinović se svojim djelima bori protiv laži i kroz dokumentarne filmove priča istinu, i to traje godinama. Kada ste osjetili potrebu za ovim što radite?

Prisjeća se da je 2007. godine prvi put osjetio potrebu za ovim što radi danas. Sasvim slučajno, nakon što je pregledao film kojeg je radila jedna srpska televizija.

Sutra sam sa svojim prijateljima pričao o tom filmu, film se zvao „Na Drini grobnica“ i onda je došla ideja, pošto se nismo slagali s onim što smo vidjeli u tom filmu, da mi nešto pokušamo. Nije bilo nikakvog plana da to bude dugoročna priča, uradili smo film „Vanzemaljci iz Sarajeva“, i mogu reći da se nakon tog filma desio jedan potres, ljudi su to gledali, kada se prikazalo na televiziji tražili su tokom cijele te sedmice reprizu, i tako te 2007. na 2008. postadoh ja autor dokumentarnih filmova totalno neplanirano.

BEBA UMIRE PRED KAMERAMA, OPERACIJA BEZ ANESTEZIJE…

“Daleko je Tuzla” bio je treći dokumentarni film i prvi dokumentarac koji obrađuje ratnu tematiku u Podrinju od 1992. do 1995. godine.

Možda je moja sreća da nisam bio svjestan tih tema u koje sam ulazio barem u toj prvoj fazi, prvih 5-6 godina svog istraživačkog djelovanja, tako se desilo i sa tim filmom. Danas bi mi sigurno trebalo pola godine da razmišljam o toj ideji prije nego bi se odlučio da je radim ili ne radim, a mi smo taj film urradili tri mjeseca, od ideje do premijere. Ponosan sam što živi taj film, prošlo je 11 godina, ljudi me sreću i dan danas izdvajaju neke djelove tog filma. Najčešće izdvajaju jednu scenu iz 1993. godine, godine gladi u Srebrenici, kada prvi put dolazi UNPROFOR, kada prvi put izlazi slika iz Srebrenice nakon godinu dana opsade i velikog broja žrtava i razaranja, scena kada jedna beba umire pred kamerama, a UNPROFOR je nije htio spasiti, evakuisati za Tuzlu helikopterom. I druga scena je scena užasa iz srebreničke ratne bolnice kada doktor Bilal, moj prijatelj, tada bez ikakve anestezije operiše ljude, vrši amputacije nekim primitivnim sredstvima, bonsekom, i scena kada faktički od bola u takvom jednom užasnom stanju, jedan od ranjenika, koji bi sigurno preživio da je iole imao prihvatljivo liječenje, kada i on umire u srebreničkoj bolnici – priča Huseinović.

„SREBRENICA JE BILA PRVI OSLOBOĐENI GRAD U BIH 1992.“

U filmu “Daleko je Tuzla” o ratnim vremenima šire govori i ratni komandant Srebrenice, brigadir Naser Orić.

Otkrio je prvi put neke detalje od segmenta pripreme agresije na Srednje Podrinje, od okupacije velikog broja podrinjskih gradova, do prvih pružanja otpora, do segmenta kada je Srebrenica postala jedna velika slobodna teritorija. Često zaboravljamo da je Srebrenica bila prvi oslobođeni grad u BiH. Ona je bila okupirana 18. aprila 1992. godine i nakon 23 dana samoorganizovani branioci Srebrenice oslobodili su Srebrenicu 8. na 9. maj i ona je bila prvi oslobođeni grad i nakon toga ona je postala jedna velika slobodna teritorija, možda i najveća oslobođena teritorija na području BiH u periodu 1992. pa do marta 1993. godine.

Već trinaest godina Avdo Huseinović je u potrazi za dokazima o zločinima počinjenim nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. Na temelju prikupljenih historijskih činjenica piše knjige i snima dokumentarne filmove.

Širok je spekar bolnih priča širom BiH, od Višegrada, Foče, Srebrenice, Prijedora, Ključa, Vlasenice, Zvornika, Bijeljine…

HUSEINOVIĆ JE SNIMIO BOLNE I POTRESNE PRIČE LJUDI

Gostojući u emisiji Dobar dan BiH Huseinović je izdvojio priče do kojih je došao, a koje su istavile poseban trag i pečat na njega.

Bolnih priča ima u svim gradovima koji su doživjeli genocidne pohode još u proljeće 1992. godine i uvijek kad mislite da ste čuli najtežu priču, vrlo brzo vas neka nova demantuje. Nedavno sam u okolini Foče snimio priču čovjeka koji je ubio svog sina da mu sin ranjen ne bi pao u ruke zločincima. Sin ga je zakleo da to uradi jer je bio teško ranjen. Zločinci su prilazili, bili su na nekih stotinjak metara, zakleo ga je, rekao mu je „neću ti nikada halaliti ako me ostaviš da me oni kasape i muče“. Do priče Senada Efendića, on je sin jednog od sedam ubijenih Efendića u Vlasenici. Sedmorica braće Efendića su ubijeni u Vlasenici za svega mjesec dana, i što je najžalosnije više od pola njih je, na čeku ubistva je stajao jedan komšija Zoran Obrenović, pripadnik interventog voda vlaseničke policije koji je odrastao među njima, zločinac, kojeg su ljudi koje je ubio u nekim segmentima možda više pazili nego svoju vlastitu djecu. Teško priču sam čuo u Kalinoviku, priča tada jednog maloljetnog logoraša kojeg je vlastita majka izručila zločincima, ona je bila bosanska Srpkinja, izručila je svoje dijete kazavši „uzmite ovo moje kopile“. Odveden je u logor u osnovnoj školi u Kalinoviku, mučen je, seksualno zlostavljan, jedna nevjerovatna priča. U Nevesinju sam čuo priču da je o tome da je 500 Srba iz Nevesinja došlo na prostor gdje su mučili nekoliko Bošnjaka i navijalo kao na fudbalskoj utakmici. I brojne druge priče, da ne govorimo o ubistvu porodice efendije Ramića u Semizovcu – kazao je Huseinović.

PREPISANI ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA

Dodaje da se posljednjih godina počeo aktivnije baviti istraživanjem Drugog svjetskog rata.

Tek kada je iščitao brojnu literaturu i svjedočenja, nažalost tek 1990. prva takva značajnija knjiga je i objavljena – „Genocid nad muslimanima“, ustvari vidimo da su to prepisani zločini nad Bošnjacima iz Drugog svjetskog rata. Ne zaboravimo da je na području Berana u Sandžaku, dolinom Lima, pa sve do istočne Bosne, preko Priboja, Rudog, Čajniča, Pljevalja, pa do Foče i Goražda, ubijeno preko 20.000 ljudi u periodu od 6. januara do 13. februara 1943., preko 20.000 ljudi za svega mjesec i nekoliko dana, snage pod komandom Pavla Đurišića. Jako su slične te medote, ja sam mislio da je to neki trenutni izum monstruma, međutim vidim da su to neke nasljedne zločinačke metode – kazao je, između ostalog, Avdo Huseinović, gostujući u emisiji Dobar dan BiH Hayat televizije.

 


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79