Ima Hrvata u BiH i izvan HDZ-a: Bosne i Hercegovine je bilo, ima je i bit će je

Bilo bi dobro da se čuju glasovi iz kantona gdje su Hrvati u manjini, kazao je

Građani su ispred zgrade OHR-a još jednom jasno poručili visokom predstavniku, Christianu Schmidtu da ne žele živjeti u državi u kojoj svi neće imati jednaka prava i u kojoj se preferira jedna politička opcija.

Bliži se kraj roka koji je Schmidt postavio pred bh. političare da se dogovore ili kako je ranije najavio, slijedi nametanje rješenja.

Đuro Kozaro, vojno-političkim analitičarom, smatra da su građani na ranija dva okupljanja dali do znanja šta misle o pripremama takvog zakona, koji visoki predstavnik još nije donio, a ima pravo na to po Bonskim ovlastima.

– Mislim da to on neće uraditi, ili bi se moglo desiti poslije izbora. Pitanje je kakav će biti smisao i šta će biti glavna orjentacija visokog predstavnika kada je riječ o hrvatskim interesima. Danas je Hrvatski narodni sabor dao saopćenje u kojem se protivi okupljanjima. Okupljanje je pravo građana i treba da se okupljaju kad god nisu zadovoljni onim što se priprema. U svakom slučaju, dobro je da su se građani i danas okupili, i da je organizator nevladina organizacija, kaže Kozar.

Smatra da je cenzus koji je bio 5 posto, bio je potpuno neprihvatljiv. To bi značilo da bi isključili Hrvate koji nisu u HDZ-u iz Tuzlanskog, Sarajevskog, Goraždanskog kantona.

– Bila bi puna diskriminacija građana koji se izjašnjavaju kao hrvati a nisu u HDZ-u. Htjeli su ići na ruku onim kantonima sa hrvatskom većinom, da bi oni bili vlast u Domu naroda Federacije BiH. Očito je da je vjerovatno i u OHR-u shvaćeno da nije prirodno da se tako uradi. Sad je cenzus manji, na 3 posto. Ne bi trebalo isključiti učestvovanje svih kantona u Domu naroda koji su u okviru FBiH. Bilo bi dobro da se čuju glasovi iz kantona gdje su Hrvati u manjini, kazao je.

Dodaje da se iz Hrvatske se nekoliko godina uveliko lobira da se izmijeni Izborni zakon u BiH, na način da to ide na ruku jednom, hrvatskom narodu.

Kako pojašnjava on, u toku su borbe velikih sila koje žele nametnuti odluku Christianu Schmidtu. Međutim, i u međunarodnoj zajednici su svjesni koje bi štetne posljedice izazvalo takvo nametanje zakone i koliko bi to doprinijelo diskriminaciji određenih naroda, rekao je Kozar za Hayat.

Piše: Đuro KOZAR

Moj drug, nekadašnji borac Armije BiH, Zijad Hasanagić na pitanje o Danu neovisnosti odgovara: “Nije ovo Bosna i Hercegovina za koju sam se četiri godine borio, ali je volim takvu kakva je i opet bih se borio za nju”. Ovo mišljenje vjerujem da bi, bez obzira na to koliko imaju gorčine zbog aktualne političke situacije, potpisali mnogi njegovi suborci, među kojima i oni koji još nisu riješili svoj egzistencijalni status. Te sada već ratne veterane, po svemu sudeći, još nije napustio bosanskohercegovački patriotizam koji ih je nosio kad su se u proljeće 1992. odlučili da se s malo oružja i opreme odupru vanjskoj i unutarnjoj agresiji i pokazali da nema bezizlazne situacije.
VOJNIČKI PEČAT NA BH. DRŽAVNOST

Bili su svjesni da njihovo referendumsko opredjeljenje za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive – treba potvrditi u odbrambeno-oslobodilačkoj borbi i po cijenu života. Potvrdili su i udarili vojnički pečat na bh. državnost.

Dvadeset deveti veljače i 1. ožujak 1992. povijesni su datumi za BiH, jer se moralo odlučiti na odvajanje od SFRJ i opredijeliti se za svoj samostalni put, vratiti stoljetnu državnost potvrđenu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. studenog i potom, koji dan kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine. Referendum o neovisnosti uspio je budući da je glasalo 2.073.568 birača i to muslimana, Hrvata i Srba, premda je Srpska demokratska stranka pozvala Srbe na bojkot referenduma i sprečavanje njegovog održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. I pored toga, izlaznost je bila 63,7 posto, a 99,7 posto glasača se izjasnilo za neovisnost, čime je ispunjen uvjet Arbitražne komisije u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznatije kao Badinterova komisija, prema svom predsjedniku, francuskom pravniku Robertu Badinteru. Stav komisije je bio da republike, neposrednim izjašnjavanjem svojih građana, odluče o svojoj samostalnosti i neovisnosti nakon raspada SFRJ. Komisija je odbacila tvrdnje Savezne Republike Jugoslavije da pravo na samoodređenje imaju narodi, a ne republike.

Odluka o neovisnosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine donesena prije 30 godina ima izuzetnu važnost, budući da se BiH tada našla u veoma delikatnoj situaciji. S jedne strane bila je suočena s ponudama velikosrpskog režima da ostane u nekoj skraćenoj Jugoslaviji koju bi činile Srbija, Crna Gora, tzv. kninska Krajina i zapadna Slavonija, a s druge, otvorenim prijetnjama koje je za skupštinskom govornicom izgovorio tadašnji predsjednik SDS-a, a današnji zatvorenik Radovan Karadžić, da će put neovisnosti biti “put stradanja i nestanka i BiH i muslimanskog naroda”.

Cjelokupan proces raspada bivše Jugoslavije u režiji velikosrpskog režima rezultirao je i neprincipijelnim dogovorom bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića u Karađorđevu da BiH ne može ostati u svojim granicama i da je treba podijeliti. Umjesto podaničkog odnosa prema Miloševićevom režimu, poslanici Skupštine RBiH opredijelili su se za logičan, patriotski i jedini ispravan put, da zatraže od građana da se putem referenduma izjasne da li žele živjeti u neovisnoj BiH. Na temelju volje građana izražene na referendumu svijet je priznao BiH.
BILO JE, IMA, I BIT ĆE JE

Od tog 1. ožujka 1992. Bosna i Hercegovina svoj put nastavlja kao neovisna, suverena i demokratska država, ono što je potvrđeno diplomatskim putem, trebalo je odbraniti i na frontu, budući da se srpski agresor tada nije želio pomiriti s odlukama desetina država koje su nedvojbeno podržale neovisnost BiH. Tokom agresije nekoliko puta je dovedeno u pitanje postojanje Republike BiH, koja je, prema mišljenju stanovitih stranih faktora, trebala biti unija triju republika sa pravom osamostaljenja, što su zvanični politički predstavnici naše države odbili. Čak ni u najtežoj ratnoj 1993. godini Alija Izetbegović, Stjepan Kljuić, Haris Silajdžić, Mirko Pejanović, Nijaz Duraković, Miro Lazović i drugi nisu prihvatali podjele držeći se onoga za što su se građani na referendumu izjasnili.

Oni politički faktori koji su bojkotirali referendum nisu se mirili s ovakvim uređenjem BiH nastojeći da ono što nisu uspjeli u ratu, postignu u miru, razvlašćivanjem države i secesijom, ali bi morali shvatiti da u tome neće uspjeti i da je Bosne i Hercegovine bilo, da je ima i da će je biti.