Ispovijest Bojana Šuvire: Kako sam ostao nepokretan zbog prijatelja koji je pijan sjeo za volan

Ispovijest Bojana Šuvire: Kako sam ostao nepokretan zbog prijatelja koji je pijan sjeo za volan


Bojan Šuvira je nepokretan zbog saobraćajne nesreće koju je uzrokovala osoba koja je bila pod dejstvom alkohola. O teškom životnom iskustvu govorio je u serijalu svjedočanstava koja su dio kampanje “Razmisli” Molson Coorsa BH u cilju odgovornog konzumiranja alkohola.

Nesreća se desila 17. septembra 2012. nakon noćnog izlaska na području Bijeljine. Bio je u automobilu u kojem su bila trojica njegovih prijatelja, od kojih je jedan od njih u alkoholiziranom stanju upravljao automobilom. Teško je povrijeđen nakon prevrtanja vozila. Ispričao je šta se desilo te noći i kakav je njegov život bio nakon nesreće.

Šta se Bojane desilo tog 17. septembra 2012.?

Bio sam sa društvom u izlasku i ostali smo dokasno. To je bilo kada sam imao 21 godinu. Ostali smo do 3 sata i kada smo krenuli kući, dva mladića su sjeli na zadnje sjedište automobila, a ja sam bio do vozača. Vozač je počeo da “divlja” tokom vožnje, brzo je vozio.

Tražili smo od njega da uspori, bojeći se da ćemo poginuti. Poslušao nas je i usporio je dok smo bili na glavnom putu. Kada smo skrenuli sa magistralnog puta prema selu u kojem živim, dodao je gas i ponovo je počeo da “divlja”. Bila je blaga krivina, razvio je veliku brzinu i samo sam sa desne strane vidio šljunak i automobil se počeo prevrtati. Automobil se prevrtao jednu minutu i zaustavio se prevrtati na desnoj bočnoj strani.

TRAJNO PROMIJENJEN ŽIVOT

Ispovijest Dejana Trninića: Skrivio sam tešku saobraćajnu nesreću zbog koje sam u invalidskim kolicima

Mladići, koji su bili na zadnjem sjedištu, počeli su da izlaze iz automobila i da bježe. Vozač je također izašao te je i on krenuo da bježi. Vozilo se zapalilo i u tom trenutku nisu vidjeli da ja nisam izašao. Bio sam svega svjestan i dozvao sam ih da priđu automobilu, da ugase požar te da automobil vrate na točkove. Uopće nisam znao da sam mnogo povrijeđen. Mislio sam da ću i ja izaći kada automobil vrate na točkove.

Ugasili su požar, vratili automobil na točkove, a meni je vrat bio između krova i vrata. Kako su vratili automobil na točkove, meni su ruke samo pale i glava je počela da pada prema instrument tabli. Drugu sam rekao da mi pridrži glavu, jer me vrat bolio. Tražio sam da zovnu Hitnu pomoć, jer nisam bio dobro. Mislili su da se zezam, pošto sam uvijek volio da se zezam. Zahtijevao sam od njih da me ne pomjeraju iz automobila.

Hitna pomoć je došla nedugo nakon toga. Prevezli su me u bijeljinsku bolnicu, gdje su ustanovili da mi je povrijeđen vratni pršljen. Istu noć sam prebačen u Beograd, u kojem sam dva puta imao kliničku smrt. Morali su me oživljavati. U Beogradu su mi ušili glavu pošto je bila pukla na nekoliko mjesta. Na operaciju sam čekao dva dana i nakon toga sam operisan.

Pluća su mi počela otkazivati poslije operacije zbog čega su me priključili na respirator. Na respirator sam bio priključen 15 dana. Poslije 10 dana i dalje nisam znao šta je. Vidim samo da nešto nije u redu i da ne mogu da ustanem iz kreveta. Koju god medicinsku sestru bih pitao šta je, govorile su mi da ću biti dobro jer sam mlad. Mislio sam da će sve to proći, da ću moći hodati kada izađem iz bolnice

Nakon 10 dana, doktor mi je prišao i rekao mi da više neću moći hodati, da će mi se ruke vratiti, jer su mi i one bile otkazale. U tom trenutku nisam znao kako da se osjećam. Kao mladić mislio sam da će sve to proći i da ću se vratiti normalnom životu. Poslije 21 dan isključili su me sa respiratora i normalno sam disao. Vratili su me u Bijeljinu, gdje sam u bolnici bio tri dana. Kasnije sam išao na rehabilitaciju. Naporno sam vježbao 10 mjeseci, s tim da prva tri mjeseca nikako nisam ustajao iz kreveta.

Poslije tri mjeseca, mogao sam da sjedim na ivici kreveta. Prvih nekoliko dana je bilo teško. Kada bi me podigli da sjedim, padao sam u nesvijest, pošto mi se poremetio pritisak. To je trajalo nekoliko mjeseci, dok nisu počeli da me prenose u kolica. Kada sam počeo sjedati u kolica, učili su me kako da što više budem samostalan – da sam pređem u kolica, da se iz kolica vratim u krevet, imao sam pomagala za ruke kako bih se, primjer radi, mogao sam obrijati.

Tada sam shvatio da je situacija baš teška. Tu je bilo još mladića s povredama kičme. U razgovoru s njima sam shvatio da nije šala i da moram prihvatiti stanje kakvo jeste – da se neću vratiti na ono staro, da živim normalno.


Pošalji vijest
Pošalji vijest

Imate vijesti koje želite podijeliti anonimno?
Javite nam putem Vibera ili e-maila!

VIBER EMAIL

Društvene mreže

Pratite nas na društvenim mrežama kako biste uvijek bili u toku s najnovijim vijestima i ekskluzivnim sadržajem!

Preuzmite našu službenu aplikaciju i uživajte u bržem i lakšem pristupu svim najnovijim vijestima, direktno na vašem mobilnom uređaju!

Crna Hronika Andorid AplikacijaCrna Hronika iOS Aplikacija