Kada je Nada Golić (64), izbjeglica iz BiH dospjela u Holandiju, bježeći od rata, a svoju životnu priču o patnji i stradanju napisala na nekoliko stotina stranica, izdavači u ovoj zemlji prepoznali su vrijedno štivo.
Tako je ova informatičarka iz Zenice postala uvažen pisac.
Njene knjige “Priče iz moje bašte” i Život je u nadanju” tražene su i čitane. Nalaze se na istaknutim mjestima, u izlozima knjižara i biblioteka. Nadina poezija, i proza, kao odsjaj duše i oka u okeanu, prevedena je na nekoliko jezika.
Mediji
O Nadi Golić, koja je 1993. godine napustila rodnu Zenicu i preselila u Mastriht, holandski novinari napisali su mnogo reportaža, intervjua i drugih članka.
Bivša radnica željezare u rudarskom gradu na rijeci Bosni neočekivano je, opisujući razaranja, glad, beznađe i izbjeglištvo, stekla velike simpatije u drugoj domovini, Holandiji, koja je prihvatila, razumjela i podržala.
Nada, kaže, nije željela, nije planirala, da svoj život u teškom vremenu, smjesti među korice, sada već, popularnih knjiga. Ipak, sudbina je drugačije odredila. Stranice mojih knjiga, ispričala nam je ovog maja u Novoj Topoli kod Gradiške, gdje živi njena majka Marija, zapravo je sročio život. Ona je samo zapisivala, obično noću, slijedeći svoj instinkt i zamršene puteve kojim se probijala, bježeći od rata i zla.
Svijet literature
Ulazak na velika vrata, u svijet literature, dogodio se, kaže, sasvim neplanirano, spontano, iz duše… Jedan trenutak, riječi sažaljenja i ohrabrenja kolega na poslu, uticali su na Nadu da piše bez uljepšavanja ili prećutkivanja, iskreno i sa mnogo emocije, baš onako kako je vidjela, shvatila i doživjela rat u svome kraju, u državi SFRJ, koju je voljela pa izgubila.
Njena priča je potresna, a sjećanja svježa. Teško je iz svega razaznati šta je knjiga, a šta život. Zapravo, sve to je jedno, isto, zajedničko, toliko ispleteno, da ne vrijedi ni tražiti razliku između knjige i životne ispovijesti.
– Mene svaka priča vraća na početak, na ratno vrijeme u Zenici, na moju kućnu adresu, u Ulici Mehmeda Ćurkovića 8a, gdje se više nisam vratila. A tu sam stekla prve spoznaje o životu, o slobodi i ljudima. Tu sam provela srećnu mladost, zajedno s bratom Mladenkom, koji takođe živi u Holandiji, u Amsterdamu, majkom Marijom, ocem Borom – priča ona za Srpskainfo.
Rat u BiH
Na početku rata imala je 34 godine, bila samohrana majka dječaka od deset godina.
– Prvo što čovjek primijeti, kada je zemlja u ratu, jesu zatvorene državne granice i uskraćena sloboda kretanja. U početku sam vjerovala da će se razumni ljudi dogovoriti, a nesporazum brzo razriješiti. Ni poslije godinu i po dana, kraj konflikta nije se nazirao. Nakon eksplozija pored kućnog prozora, kojeg su polupali geleri, odlučila sam pobjeći, bilo kuda, bilo kako… Najnužnije stvari stavila sam u dvije male tašne. I krenula – nastavlja svoju ispovijest.
Sin Danijel ju je pitao da li može ponijeti neke svoje igračke. I autić, drag poklon djeda Bore. Na žalost, morala mu je reći, ne: “Izvini dušo, za igračke nemamo mjesta”.
– Ostavili smo sve, fotografije, vrijedne stvari, uspomene, stan… Nije me interesovalo na koju stranu svijeta ću krenuti, jedino je bilo važno što dalje od rata, vatre, od užasnih prizora i neopisive ljudske patnje… Hrane je nestajalo, struje nije bilo, granate su padala skoro svaki dan. Poželjela sam bolji život, da opet postanem čovjek – navodi ona.
Za bijeg, za korak u nepoznato, potrebna je hrabrost, do ludila.
– Ja sam je imala, jer drugog izbora nije bilo. Biti hrabra ili umrijeti. I krenula sam, na put bez povratka. Moje putovanje od Zenice do Amsterdama trajalo je mesec i pet dana. Prvo sam iz Bosne prešla u Srbiju, zatim preko Mađarske, Češke i Njemačke došla u Holandiju. Nekoliko puta, mene i sina, graničari su hapsili, zbog ilegalnih pokušaja da pređemo u drugu državu, jer je mojim ličnim dokumentima istekao rok.
Tako, 30 godina kasnije, u Gradiški, gdje je na kratko, na susret s prijateljima došla zapravo iz Nove Topole, na lijepom danu, u bašti pored Save, priča nam Nada Golić. Odavde potiče njen otac. Zajedno s Nadinom majkom Marijom, iste godine, 1993. došao je u lijevčansku ravnicu i tu pronašao spasenje.
Zenicu je, kaže sagovornica Srpskainfo, ponijela u lijepom sećanju, ali iz perioda prije rata.
Preko Vareša, Pala, Sokoca i Novog Sada, te 1993. godine, dospjela je u zemlju cvijeća i lala.
– Kada sam prešla granicu Srbije u Višegradu, pozvala sam svoju kumu Dobrinu Vranić. Upoznale smo se na fakultetu u Sarajevu. Ona je sa porodicom živjela u Novom Sadu. Kazala sam, kumo, idem tebi, primaš li me, ima li mjesta. Kako da ne, čekam te, sa radošću i dobrodošlicom, odgovorila je. Doputovala sam tako u grad koji živi, gdje ima svjetla, hrane, gdje je svuda slobodno. A onda, dvije sedmice kasnije, na poziv moga brata Mladenka, poslije mnogo dana i neprospavanih noći, stigla sam u Amsterdam. Dočekao me brat s porodicom. Dugo smo o svemu razgovarali, ne skrivajući emocije i sreću zbog susreta, nakon godinu i po – kaže ona.
Nada se prisetila maja 1992. godine i bratovog odlaska.
– Kada je izbio rat u BiH, Mladenko je priredio oproštajno veče i otišao u Holandiju. Nismo vjerovali da će kod nas biti tako teško, da ćemo gladovati, da će kilogram brašna ili litar jestivog ulja dostići 30 njemačkih maraka, da ćemo živjeti u blokadi, totalnom mraku i velikom strahu. I vi ćete za mnom, samo neće biti lako, govorio je proročki brat Mladenko – sjeća se Nada njihovog rastanka.
Sa sinom, Danijelom Morićem, koji je tada imao 11 godina, krenula je istim putem, težim i dužim.
– Koristila sam lažne dokumente, u Zenici bila muslimanka, u Varešu Hrvatica, a na Palama Srpkinja. Stalno sam balansirala, kao što je balansirala i Jugoslavija, da bi ostala u životu, isto kao i ja. Nažalost, moja domovina nije preživjela – ističe ona.
Dolazak u Holandiju
Sljedeća stanica bio je Centar za azilante. Poslije šest premještaja, nakon osam mjeseci dobila je status azilanta, stan i posao.
– Tamo sam počela da učim jezik, upoznajem ljude radeći u velikom preduzeću koje se bavi osiguranjima i penzijama, a odavde su stizala pisma mojih roditelja, budile se uspomene i sjećanja. Tako sam pisala redove, rečenice i stranice svoga života – prisjeća se ona.
Šta je za Nadin ulazak u svijet literature, za odluku da napiše i objavi knjigu, bilo presudno, gdje je pronašla talenat i snagu, u sebi? Pitali smo i dobili slojevit odgovor.
– Odrasla sam uz očevu muziku i majčinu pjesmu. To je ostavilo dubok trag u meni. Zato sam uspjela da na podsticaj radnih kolega, najviše prijateljice Noele Alberts, smjestim u knjigu svoja životna iskušenja, svoj život u vremenu ljubavi i zla koji se samo ovdje, u BiH tako intenzivno prepliću. U Holandiji najviše pričam o BiH, a ovdje o Holandiji, svom dolasku u ovu zemlju koja me primila, prihvatila, meni i mojoj porodici dala novu šansu – kaže ona.
Sa koleginicom Noelom pričala je često o svome životu, iskušenjima, izbeglištvu…
– Ona je uvijek govorila da sam svojim iskustvom, uticajima, mijenjala njen, ali i živote drugih, iz svog okruženja. Preporučili su da to napišem. Nisam se, tako lako i brzo, usuđivala, svjesna da na maternjem jeziku nisam ništa ozbiljno napisala. Samo će se pisati, samo treba da se sjetiš, uvjeravali su me. Počela sam kopati po sjećanjima i oslikavati ih na papiru. Sjećanje je bilo drugo ime za hrabrost, jer moja sjećanja nisu lijepa. Ipak, nekoliko stotina stranica izašlo je iz mene, a tri izdavačke kuće, kojima sam dostavila rukopis, ponudile su ugovor i saradnju – otkriva za Srpskainfo.
Nova stranica života otvorena je tako 2016. godine.
– “Priče iz moje bašte” su moja razmišljanja, stavovi, pogledi na život i svijet uokvireni nevidljivim ali jasnim nitima u mojih 30 ljeta u Holandiji. To je zbirka crtica o životu žene, njenom identitetu, sazrijevanju, oslobađanju, ljubavi i nadanjima. Glavni lik je, dakle, žena, ponekad pognuta, izgubljena, razočarana, izdana… Ne odazivam se na ime pisca, ne smatram sebe pjesnikom, književnikom, niti bilo kojim drugim imenom veličine i hvale. Sve ovo što pišem, zapravo radim srcem, a to znači velikom ljubavlju. Pisanje mi daje mogućnost da proživim sto života, da mašti dam krila i pustim je da luduje, živi i sanja – objašnjava ona.
Razmišljanje o slobodi
Dolaskom u Holandiju, kako kaže, nije pristala da bude blijedi dio mase. Sada punim plućima priča i piše o ratu, o patnjama koje trpe nedužni ljudi. O slobodi.
– Nada na mom maternjem jeziku, objasnila sam prijateljima, ima značenje vjere u bolje sutra. Nada i nadanje me drže u životu i daju mi snagu. Kada sam bila mala i slušala priče moje bake, mojih roditelja o Drugom svjetskom ratu, mislila sam da ja nikada neću doživjeti tako nešto. Kada sam bila mlada, pričali smo o slobodi kao o nekom normalnom prirodnom stanju. Ali, 50 godina poslije postala sam dio generacije koja je zapamtila još jedan rat. I ne samo ja, nego i moj mali sin – rekla je ona.
Primijetila je da ljudi misle da se sloboda podrazumijeva.
– Znam da mlada generacija ne razmišlja o slobodi na način kao ja. Moj mlađi sin, rođen u Holandiji, smatra da je to normalno, da se sloboda podrazumijeva. Ali ljudi koji su preživjeli rat ili veći sukob znaju tačno šta znači sloboda. Sloboda je nešto lomljivo, krhko. Između slobode i rata dijeli nas jedna tanka nit – ističe ona.
Porodica
Nadin otac Boro je porijeklom iz Kozinaca kod Gradiške. Preminuo je prije pet godina.
Rano je ostao bez majke, u Drugom svjetskom ratu. Po njoj je Nada dobila ime. Odrastao je promijenivši čak devet sirotišta i domova, dok nije završio zanat i zaposlio se u zeničkoj željezari.
Tu je upoznao Mariju, djevojački Ramljak, iz okoline Viteza. Bila je kuvarica. Njen otac je poginuo u ratu, u partizanima, a o troje djece brinula je Marijina majka Mara. I njih je životni put doveo u Zenicu.
Suprug Luka
Moj suprug, Luka Medić, koji je ove godine preminuo, rođen je u Čakovcu, ali je porijeklom iz sela Bubanj kod Donjeg Lapca u Lici. Na ceremoniji kremacije u martu 2023. godine, napisala sam, “Bio si naša mirna luka i podrška u svemu. Sada ćeš biti naša zvijezda vodilja, naš nebeski čuvar. Počivaj u miru Božijem, divna dušo satkana samo od ljubavi i dobrote.” U braku sa Lukom stekla sam sina Stefana (23) koji studira “Nekretnine i posredovanje u projektima”.
Sjećanje
Sjećam se da si bio lijep i mio,
da ti je pogled bio blag,
da sam se jutrima budila topla,
u tvojim rukama tražila hlad.
Sjetih se jutros rastanka našeg,
sklopih oči da odagnam sjećanja trag.
Pred oči mi izađe lice tvoje,
oh Bože, pusti me da ćutim
i zaboravim tvoj zadnji dodir mog ramena, tako blag.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
