Kako se približavaju lokalni izbori u Bosni i Hercegovini, zakazani za oktobar ove godine, građani se ponovo suočavaju sa cunamijem izbornih obećanja.
Političari, vođeni nezasitom željom za moći, koriste svaku priliku da se predstave kao zaštitnici naroda, nudeći lažnu nadu i neostvariva obećanja koja će, kao i mnogo puta do sada, izblijediti čim se prebroje glasovi. Izborna kampanja postaje pozornica na kojoj političari, kao iskusni glumci, igraju ulogu narodnih heroja, dok u stvarnosti služe isključivo svojim interesima.
Jedna od najupečatljivijih karakteristika trenutne političke scene jeste borba za fotelju. Fotelja nije više sredstvo za sprovođenje politika koje bi donijele stvarne promjene u društvu; ona je postala krajnji cilj. Političari su spremni na sve – od manipulacije do direktnih laži – samo da bi zadržali ili osvojili vlast. Prizori sa prethodnih izbora, gdje se kandidati s osmijehom na licu zaklinju u transparentnost, odgovornost i pravdu, postaju groteskna farsa u trenutku kada ti isti kandidati po drugi put preuzmu funkciju, dok građani ostaju prevareni i razočarani.
Građani su iz godine u godinu suočeni s istim obećanjima: ekonomski napredak, borba protiv korupcije, unapređenje obrazovanja i zdravstva. Međutim, svaki put kada izbori prođu, ta obećanja se pretvaraju u maglu, dok političari pronalaze izgovore zašto nisu u stanju ispuniti svoje riječi. U međuvremenu, ekonomski pokazatelji stagniraju ili se pogoršavaju, dok korupcija cvjeta. Političari su usavršili umjetnost izgovora, svaljujući krivicu na prethodne vlasti, ekonomske prilike, ili međunarodne pritiske, umjesto da preuzmu odgovornost za svoja neispunjena obećanja.
Postizborna smutnja i politička trgovina
Jednom kada izbori završe, politička scena prelazi u novu fazu – postizbornu smutnju. Umjesto da se usmjere na ostvarivanje obećanog, političari ulaze u pregovore i trgovinu funkcijama i resursima, sve u cilju zadržavanja ili jačanja vlasti. Koalicije se formiraju i raskidaju bez jasnog principa, osim jednog – interesa političkih elita. Narod, koji je glasao u nadi za promjenom, ponovo ostaje po strani, posmatrajući kako se njihova sudbina rješava iza zatvorenih vrata.
Građani svakim izborima, izlaze na birališta s nadom da će se stvari promijeniti, da će se obećanja konačno ispuniti. Ali, realnost ih ubrzo demantuje, jer izborna obećanja ostaju samo prazne riječi. Politički sistem koji favorizira elite i njihovu borbu za fotelju ostavlja građane razočaranim i apatičnim.
