“Kada će žene konačno slobodno i bez ikakvog straha hodati ulicama naših gradova?”

Sigurnost u Bosni i Hercegovini sve više je ugrožena. O tome se sve manje vodi računa, a odgovornost ne preuzimaju oni koji imaju najviše ingerencija da se njome bave i poboljšavaju.

Svaki novi pokušaj napada na ženu ili ubistvo, koje postaje gotovo redovna pojava, pokušava se svesti na pojavnost koja nema uzroke i posljedicu. Sve učestalije napade i ubistva žena u Bosni i Hercegovini jučer poslije gnusnog ubitstva žene u Lipnici (naselje u Tuzli) komentarisala je Rusejla Halilović, članica Komisije za ravnopravnost spolova Gradskog vijeća Tuzla i dama koja već godinu dana javno upozorava na ovu strašnu pojavu koja rapidno raste.

“Plašim se da dolazi vrijeme kada ćemo slučajeve ubistva žena, odnosno femicida, i drugih oblika nasilja, početi posmatrati kao nešto što je uobičajeno, samo kao na još jednu vijest na koju ćemo reći – pa evo opet se desilo.

Odbijam svaku izjavu u kojoj se kaže kako su se i ranije dešavale ovakve stvari, na koju odvraćam, jeste, ali ne u ovolikoj mjeri. Doveli smo se do momenta da gotovo svakih petnaest dana svjedočimo još jednom ubojstvu u kojem na brutalan način život izgubi još jedna žena. Znamo da je broj prijava nasilja u stalnom porastu, o tome svjedoče gotovo svakodnevne prijave žena u sigurne kuće.

Nakon femicida u Gradačcu, rekla bih da se malo pojačala koordinacija unutar sprege policija, centri za socijalni rad, tužilaštvo, sudovi. Sve činjenice su već dobro poznate, sada se pitam zašto svoj posao ne rade oni koji treba da ga rade kako bi zaštitili žene.

Težište se mora prebaciti na zakonodavni okvir koji se mora mijenjati i unaprijeđivati, a tu prije svega mislim na hitno izmjene i dopune Krivičnog zakona Federacije BiH i njegovo usaglašavanje sa Istanbulskom konvencijom, a zašto ne i razmotriti potrebu da se u postojeći zakon ugradi i femicid, koji bi sa sobom povlačio drakonske zatvorske kazne.

To mora uraditi i državni nivo vlasti u Bosni i Hercegovini, poduzeti dakle sve iz svoje nadležnosti kako bi se efikasnije prevenirali slučajevi femicida. Istanbulska konvencija je jedan od 14 prioriteta za ulazak BIH u Europsku uniju.
Nažalost, umjesto na rad na ovako krupnim i gorućim situacijama, lideri Trojke su fokusirani na prepucavanja i nezajažljivu glad za foteljama iz kojih tako loše vladaju.

To nije politika Bosne i Hercegovine, to nisu zdrave osnove i njih kakve sad imamo građani ove zemlje ne zaslužuju. Pozvani su na rad i red već nebrojeno puta, jer vrijeme za ovu zemlju u mnogim segmentima, pa evo i ovom sigurnosnom, vrijeme uveliko curi.

Podsjećam javnost da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Istanbulsku konvenciju 7. novembra 2013. godine koja je najdalekosežniji međunarodni sporazum o prevenciji nasilja nad ženama i nasilju u porodici.

Puna primjena još nije zaživjela, pa pitam one u čijim su rukama poluge vlasti, kako prihvataju podatak da je prema istraživanjima, čak 48 posto žena u Bosni i Hercegovini doživjelo neki oblik nasilja na osnovu spola nakon što su navršile 15 godina.

To mogu biti i njihove kćerke, unuke, sestre itd. Upravo oni sada trebaju omogućiti da ovaj okvir zaživi i kako bismo mi, žene, mogle konačno slobodno i bez ikakvog straha hodati ulicama naših gradova.

Ovo što se dešava, monstruozna ubitstva žena je pandemija kojoj se ne nazire kraj.”