Kako me teta (medicinska sestra) u 06:30h sa oteklinom veličine buhtle otpilila kući!!!

Srijeda poslije ponoći!!! Nakon ukazane stomatološke pomoći i konstatacije zapaljena živca osmice, počinjem da otičem, toliko intenzivno da od boli grizem jastuk. Pijem tablete, sad već više nije važno koju po redu i po kojoj miligraži! Plačem, lupam nogama od pod i trudim se ne probuditi ukućane. Razmišljam, porodih se nekoliko godina prije, izdržat ću i ovu noć.

Sat k'o godina! Otok postaje veći hladan znoj me oblio, ko nije “deverao” sa upaljenim osmicama, neće razumijeti sve metafore bola koje bih navela! 06h ujutro! Više ne mogu! Prvi stomatolog otvara u 08h, do tada, sad već primjetno, past ću u kolaps. Bude se i ukućani. Vidno iscrpljena želim na hitnu – odmah, bez ikakvih mogućnosti da dočekam osam sati kod stomatologa! Bol je sad išla toliko do mozga, da pretičem i ono malo automobila koji se nalaze u sarajevskim ulicama. Evo je, hitna, kažem u sebi u nadi da će se desiti neko čudo, injekcija, malj, bilo šta što bi ublažilo bol koja oduzima.

loading...

Hitna se renovira, tačnije hodnici, vidim to krajičkom oka dok pozdravljam portira odmahivanjem glave koju jedva držim na ramenima. Kucam na vrata stomatologu. Čekam, niko ne otvara. Tri minute poslije pojavljuje se starija, vidno probuđena medicinska sestra, jedno oko sanjivo, a drugim primjećuje deformaciju mog lica koje zgrčeno izgovara dobro jutro, molim vas…

Dalje nisam mogla, jer me dočekala rečenica : dobro jutro, ne radimo više znate… Deset do 7 je…
Dobro, kažem, ali hitna ste pomoć, a ja ne mogu izdržati do otvaranja prve ordinacije…
“Da znam, ali znate završili smo”, kroz bunilo izgovara medicinarka…
U meni kuha… Bol, šok, ljutnja… Trudim se ostati ljubazna i dodajem:
Ali na vratima vam piše, radno vrijeme do 07:30 h, dakle još 40 minuta!!!
Sad već prilično razbuđena, odgovara mi, potpuno neadekvatnim, (ne) medicinskim objašnjenjenjem: “da, ali znate mi sada nemamo instrumenata, a jeste, zaista ste otečeni… Vidim… “!


Ostajem u šoku, razmišljam… Čujem li još jednu apsurdnu izjavu počet ću da vrištim, ne od bijesa, nego od tuge!!! Na Hitnoj pomoći, medicinski radnik, unutar radnog vremena kaže pacijentu da nema instrumenata!?
Izlazim, razočarana! Ne u kolektiv, nego u pojedince! Ne želim da generaliziram, poznajem sjajne, grandiozne ljekare na Hitnoj pomoći, koji su mi nebrojeno puta pomogli kada je bilo najteže!
Ovo upućujem pojedincu! Tebi, kojem nekada usred sna na poslu, umora, revolta, biva mrsko otvoriti vrata i pomoći nekome ko nije spavao i kome ste vi jedina tačka nade da će prestati boljeti!

Tebi, zbog kojeg na pojedine institucije u ovoj zemlji padne neizbrisiva ljaga, ne zbog toga što su loše ili neuređeno, nego što imaju frustrirane uposlenike koji s mukom dolaze na posao, zauzimajući mjesto nekim divnim medicinarima na birou koji, u ovom trenutku, popunjavaju papire za neku bolnicu u Njemačkoj!

 

Crna-Hronika

Loading..