Mučila me Hanka Paldum: U njen tajni štab, u blizini Sarajevske pivare, odvodili su me još u predvečerje rata…

*Tekst je satiričnog karaktera i samo se kao takav treba “konzumirati”, a nastao je kao odgovor autora na optužbe Gorana Goluba koji je godinama tvrdio da ga je Hanka Paldum 1993. maltretirala u zatvoru “Silos” na Igmanu. Podsjećamo, pjevačica je ovih dana objavila konačnu presudu Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je potvrđeno da je riječ o kleveti te da su Goran Golub i advokat Dušan Tomić dužni Hanki Paldum isplatiti 4.000 KM za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda.

Hanka Paldum dobila presudu za klevetu, napokon sa svog imena skinula stigmu i ljagu

Kao ponizni nosilac svetog kršćansko/hrišćanskog imena, nakon dvadeset godina priznajem – mučila me Hanka Paldum! Pamtim koliko je uživala u nikad zaboravljenim atacima na slabašno mi tijelo i duh.

Posebno se iskazivala u predjelu probavnih organa. Zbog njenih poriva došlo je do trajne deformacije stomačnih oblina. Od tada nosim teške traume. Uzalud pokušavajući sakriti ožiljke koje je na moj sveukupni izgled ostavila ta opasna žena. Nisam imao snage ni smjelosti oduprijeti se njenim metodama zlostavljanja. Dok je vladala mojim slabostima, imala je čudan sjaj u zjenicama. Te oči njene zelene žarile su na licu punom ponosa, zadovoljstva. Dok sam sve teže disao, ona je bila sve radosnija.

U njen tajni štab, negdje u blizini Sarajevske pivare, odvodili su me još u predvečerje rata. Hanka je dominirala ilegalnim skupovima. U pozi komandanta obigravala je oko prisutnih, šutljivih ljudi. Primjećivao sam samo rad njihovih usana iz kojih riječi nisu izlazile. Povremeno bi, kao opasna pantera, zastala iznad naših glava, spremna skočiti u trenu. Izgubljen u datim okolnostima, pokušavao sam biti neupadljiviji, neprimjetniji. Posebno kada bi se misteriozna okupljanja bližila kraju. Tada bi započinjali problemi s probavnim traktom. Posljednjim atomima snage uspijevao sam kriti da je napet do krajnosti. Dok sam se plašio njenog reagovanja, pogledom sam potajno tražio samilost od onih što su bliže, pognuti, sjedili. Okamenjeni, poluzatvorenih očiju, doimali su se kao opčinjeni. Utonuli u neki polusan, usporenih pokreta. Ipak, zapažao sam povremene iskrice blaženog ushićenja što su ovdje i što sam s njima. Ali, mirisalo je na urotu, na komplot protiv moje ličnosti i tijela. Da li su zajedno sa Hankom Paldum skovali plan kako me mučiti, dokrajčiti?

U prvim danima ilegalnog rada, u koji sam majstorski, nesvjesno upao, strogost konspiracije bila je podnošljiva. Ali znao sam da povratka više nema. Jednom uvučen, zauvijek uvučen! Strogo odabrani krug, srž partijske ćelije gazio je prema strašnim danima. Miris rata na brdima oko Sarajeva začudo nije se osjećao u Hankinom štabu. Poslušni poput robota okupljali smo se oko velikog okrugla stola i bez pogovora ispunjavali naredbe gazdarice kuće. Njene komande zahtijevale su sve jača naprezanja. Posebno se pazilo na rad mišića lica i stomaka. Morali su biti utrenirani do maksimuma, bez opasnosti zakazivanja u datim momentima. Od njih će zavisiti uspjeh konspirativne grupe.

Kako je vrijeme odmicalo, nisam mogao iznad svojih mogućnosti. Ibri Mangafiću, prvom potčinjenom u rangu prema našoj zapovjednici, bilo je sumnjivo moje posustajanje. Njegove stomačne prepone bile su savitljive i čelično nesalomljive. Postajao sam slaba karika grupe. Da li ću zakazati, odati? Jesam li ubačen da iznutra razbijem njihovu monolitnost i izuzetnu uvježbanost za okruglim hastalom, što se rastućim tempom iskazivala od jednog do drugog partijskog sastanka? Rojile su se sumnje u glavama kolovođa. Siguran sam da je na Ibrin nagovor Hanka pojačala tretman prema meni. Pitao sam koliko ću još dugo moći?!

 

pavle-pavlovic-i-burek

Poslije prvih granata i šoka, Hanka je postala još čvršća, odlučnija. Nije krila plan o pojačanju tempa priprema za borbu protiv izazova pred nama. Eksplozije su postajale sve češće i žešće. Da li je neprijatelj otkrio gdje je štab Paldum-grupe? Je li bilo dojava? Oprezno smo utrčavali u prostore oko kojih su se već vrzmale razne poluuniformisane osobe. Primjećivao sam, pri početnim ratnim sastancima ćelije, da Hanka naglo, kratkotrajno napušta štapske prostore. Hitajući sa čudnim zavežljajima u rukama ka ljudima u maskirnim bluzama. Vraćala bi se za dva, tri minuta sa neobjašnjivim osmijehom na licu. Obučavan da nikome ne vjerujem, osim svojim ustima i stomaku, pitao sam se kakve nam to rabote šefica čini. Pogotovo kada bi po zatvaranju kapije bacala dugi pogled u mom pravcu. Smetaju li joj moji brkovi, slab rad stomaka ili ime i prezime? U presudnim časovima čovjek na sve pomišlja, naročito kada osjeti kako zaostaje za uigranošću grupe vitezova što su se i nadalje uporno, na radost domaćice, dokazivali za okruglim stolom.

Ratni mjeseci ‘92. prolazili su meteorski brzo u paničnom privikavanju na pakao koji je slijedio. Dani su se sastojali od neprestanog utrkivanju sa zujećim snajperskim hicima i šištanjem 155-ica. Postajalo je sve teže i teže okupljati se u štabu kod Hanke Paldum. Okrenuo sam se radu na terenu. Odsustvovao sam gotovo dvadesetak dana. Jednog jutra, umjesto granata, probudiše me oni u polumaskirnim bluzama. Strogi stisak ruke, na sreću, bez oružja na gotovs. Sprovedoše me do sjedišta Hankinih ilegalaca. Dočekala su me stara, poznata i zabrinuta lica. Za okruglim stolom i nove pognute glave. Primjećujem njihove drhtave usne, uplašene pred zadacima na koje je već izgladnjelo Sarajevo zaboravilo.
Zapovjednica je opet u strogim kruženjima oko proširenog jezgra tajne ćelije. Na glavi joj marama, a u ruci brašnjava oklagija. U ćošku pucketa fijaker-šporet u kojem nestaju posljednji ostaci nekog ormarića. Hanka-ilegalka neustrašivo hitro ulazi u pokrajnju sobu posebno izloženu opasnostima gelera granata što ne jenjavaju oko Pivare. Donosi još nekoliko zvrkova, sa jufkom tankom kao flic papir. U sredini se nazire, ono što bi se reklo, trči, trči pa krompirić. Iz fijakera potom opija miris što budi i mrtve.

…U dugim sadašnjim noćima proganjaju me nezaboravne scene. Kao, ide Hanka Paldum prema meni i strogo će:

– Šta gledaš?! Hoćeš li da j…š?

Kako da se usudim i kažem da neću da j…m?! Iza nje partijska ćelija dobro utreniranih ilegalaca, spremnih da skoče na svaki mig žene što je živjela i živi za raju. Moji probavni organi ponovo postaju napeti, bolni. Da li će popustiti u još jednom presudnom ratnom iskazivanju kada je išlo ono prazno, puno, i onda najčešće prazno, prazno. Mišići ratnika pozadine popuštaju bez Hankinih rukovođenja i akcija. Da li opet slijepo pristati na njena mučenja u kojima se posebno okomila na moju sve manju stomačnu konstituciju…

Jadan, usamljen i 2.000 kilometara udaljen i danas maštam o Hankinim metodama perfidnog mučenja sa pitama na razne načine. I nadam se da ću dočekati njeno ponovno provjeravanje mog patriotizma s onim nezaboravnim zvrkovima iz najtežih vremena bosanskih, praćenih strogim sestrinskim pitanjima:

– Šta gledaš?! Hoćeš li da jedeš? A, ovo ponesi ćiku, ima još gladnih usta.

Hanka Paldum nakon presude: Da je pravna država sigurno bih dobila stotine hiljada maraka


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79