Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo

Donosimo vam intervju Gorana Begovića za magazin “Dani”. Opisao je Sarajevo, svoju raju, Bijelo Dugme ali i sve šta je trebao i nije trebao.

Sve ono što vođu Bijelog dugmeta niko nije pitao i što mu niko nije rekao učinio je Senad Pećanin: Goran Bregovic za Dane govori o svom odnosu prema ratnom Sarajevu, Aliji Izetbegoviću, Emiru Kusturici, Beogradu, Slobodanu Miloševicu, Sidranu, Tifi, Bebeku…

Senad Pećanin.

Znam puno ljudi u Sarajevu koji pripadaju generacijama rodenim pedesetih, šezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina prošlog stoljeca koji su u velikim iskušenjima povodom predstojeceg koncerta Bijelog dugmeta u Sarajevu. Svima njima je zajednicko to što ova grupa predstavlja simbol nekih boljih vremena, kad su bili mladi, sretniji, bezbrižniji, sa više kose i manje kilograma, kad ni slutili nisu šta im nose devedesete. Naravno, to budi emocije, potpiruje uspomene. Medutim, mnogi se nalaze u ozbiljnoj dilemi definiranja svog odnosa prema Dugmetu i to skoro iskljucivo zbog odnosa prema Goranu Bregovicu, tvorcu, lideru, mozgu… ama, vlasniku druge najznacajnije grupe u historiji sarajevske pop-rock škole.

Jedni pripadaju žestokim osporavateljima Bregovicevog djela zato što ga drže odgovornim i krivim što je upravo Bijelim dugmetom svojevremeno zbližio raju i papke, kriminalce i pristojne ljude, polupismene i intelektualce, prljave i okupane, narodnjake i rokere, nacionaliste i pristojne ljude… buduce ratne zlocince i njihove žrtve. Baš kao što je nekada uspijevao koncertnim turnejama Dugmeta izazivati identicne reakcije publike od Triglava do Đevdelije, posljedice modela popularne kulture koji je ustolicio i danas su dominantne i iste su i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Uostalom, provjerite kako u Hrvatskoj stoji stvar, iz ugla Jurice Pavicica: “Kada danas higijenicarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju na Bregin comeback, onda se moraju prisjetiti i nalicja price koje im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovica i njegova ´pastirska rocka´ (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli su, ne zaboravite, i Thompson i Vuco i Škoro. Pastirski rock – taj najcišce jugoslovenski od glazbenih idioma – dugo je vec neslužbeni zvuk hrvatske nacionalisticke desnice. Pop koketiranje s nacionalnim patosom – dakle, Bregin izum iz ranih sedamdesetih – u Hrvatskoj je vec dugo diskografsko opce mjesto. Te podudarnosti nisu slucajne. Jer, domaci ´desni zvuk´ parazitira na onoj istoj demografskoj grupi koju je svojedobno Brega prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska grupa socijalisticka je suburbija, grozdovi oljuštenih visokogradnji napucenih prvom generacijom odraslom u gradu. Instinktom trgovca ili puckog sociologa, Bregovic je kasnih sedamdesetih shvatio šta zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je ´soundtrack´ koji je bio tacno njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga ´pastirski rock´ nije bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima. ´Pastirski rock´ je bio socijalno stanje. Oni koji su to prepoznavali, vec su osamdesetih Bregovica mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebacki, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila.”

Ja ne pripadam onoj grupi koja ima probleme sa Bregovicem koje opisuje Pavicic. Priznajem, godine mog odrastanja u kojima Bijelo dugme jeste imalo znacajnu ulogu previše su mi važne da bih Bregovica gledao drugacije nego kroz prizmu vrlo privatnog – jednostavno, još jedna pobjeda licnog nad kolektivnim interesom. Medutim, to ne znaci da je moj problem sa Bregovicem manji, naprotiv. Radi se o njegovom odnosu prema ratnom Sarajevu. Mislim da je Danilo Kiš govorio: “Reci mi svoj odnos prema Auschwitzu, pa onda dalje možemo razgovarati.” A Bregovic je skoro cetiri godine zlocinackog ubijanja njegovog grada, Sarajeva – uglavnom šutio. Njegova šutnja je bila zaglušujuca. U svega par navrata kad ju je prekidao, cinio je to kolosalnim cinizmom unproforovskog tipa, osudujuci jednako i one koji razaraju grad i one koji pokušavaju preživjeti braneci Sarajevo.

Oni koji ga znaju puno bolje od mene tvrde da je njegov odnos prema ratu u Sarajevu bio odreden tek jednom cinjenicom – Beograd i Srbija su puno vece tržište od Sarajeva i Bosne, pri cemu se tada još nije ni znalo hoce li od njegovog rodnog grada ostati išta i hoce li Bosna uopce preživjeti. Šteta, jer da je vjerovao u sebe ili da je znao da ce mu kroz koju godinu i citava Evropa biti malo, vec osvojeno tržište, možda bi nas ogrijao makar jednom izjavom saosjecanja koja bi meni i mnogima u Sarajevu užasno puno znacila. (Prije nego što smo poceli raditi intervju, Brega mi prica da sutra leti na koncert u Ukrajinu, u Kijev, odatle leti na koncert na Tajvan, a u Sarajevo stiže dan prije koncerta, nakon nastupa u Južnoj Koreji.)

Svejedno, Pavicic je u jednom zasigurno u pravu: Bregovic je pobjednik. U Beogradu ce se na Vidovdan skupiti 200.000 ljudi, u Zagrebu su karte rasprodate za svega nekoliko sati nakon što su ljudi satima strpljivo stajali u redu prije otvaranja blagajni. Da ce slicna, mada, zacudujuce, ne potpuno ista euforija za kartama biti i u Sarajevu, znao sam još prije nekoliko sedmica. Tacnije, na konferenciji za štampu Bijelog dugmeta, koja me podsjetila na tradicionalne novogodišnje konferencije za novinare Alije Izetbegovica: zato što su stotine prisutnih, medu kojima najmanje novinara, euforicno aplaudirali na svaki odgovor pitanog. I hajde ti, majcin sine, postavi neko novinarsko pitanje koje ce poremetiti orgazmicki odnos obožavatelja prema svom idolu! Jedna mlada novinarka sa lokalnog radija je pokušala, i to ne Bregi, nego menadžeru Raki Maricu, ali ju je prisutna “sarajevska raja” tako izvrijedala da bi me cudilo da djevojka još nije promijenila profesiju. Ako je “raja” sa te konferencije za štampu slika današnjeg Sarajeva, Brega zaista nije imao ni najmanje razloga da se nade zatecen ili uzrujan nekolicinom mojih pitanja.

Intervju smo radili zadnjeg dana maja u Beogradu. Ljubazni Raka Maric mi je rekao da je velika gužva, frka je, traju probe, gužva, Brega sutra putuje, nikom ne da intervju, istura Bebeka, Tifu i Alena… ali da odmah dodem. Hvala Bojanu Hadžihalilovicu. Taksisti na Terazijama znaju gdje je Bregina kuca, zaustavljamo se u rezidencijalnom dijelu Beograda, na Senjaku. Sa obje strane uske ulice su velike kuce, opasane visokim zidom, ispred kojih stoje nabildani momci zaduženi za sigurnost. Ulazio sam u puno lijepih kuca po svijetu, a ova je jedna od najljepših koje sam vidio. Na ogromnom prekrasnom travnjaku, odmah do kapije, parkiran je dobro ocuvani “trabant”. Kasnije, kada me je pratio, Brega objašnjava da je imao srece da nade njegovog prvog vlasnika, koji je sa njime prešao tek nekoliko stotina kilometara. Hodamo dugackom stazom i ulazimo u prostranu sobu koja nema zida na strani prema travnjaku. Dominira masivni drveni radni sto, takvim zamišljam i Titov. Brega je veoma srdacan i opušten. Na moja prva pitanja odgovara rutinski, manirom zvijezde koja je vec davno navikla na glupa pitanja novinara fasciniranih njegovom karizmom. Ja kao naivno tražim iskrene odgovore, on kao iskreno odgovara. Kako intervju odmice, razgovaramo duplim kolosijekom: jedan razgovor bilježi dikatafon, drugi je neverbalni, smijemo se: shvatio je da sam ja shvatio da odgovara po automatizmu, tacno onoliko i onako kako je davno naucio. No, situacija se mijenja kad pocnem postavljati neocekivana pitanja. Njegov veliki interes bude moje opservacije o Kusturici i o njegovom odnosu sa režiserom. Neki predvideni satak vremena davno je prošao. U unutrašnjosti kuce, u studiju, odvijaju se probe, i tamo ocito vri kao u košnici. Asistenti dolaze i traže uputstva za probe hora; nailazi Mica Vukašinovic, izvinjava se zaplicuci jezikom, nije me prepoznao i kaže Goranu da je rucak postavljen. Tražim da prekinemo, zahvaljujem mu, znam koliko ima obaveza. No, on me zadržava, hrani mi sujetu tvrdnjom da mu je baš prijatno da razgovara sa mnom nakon toliko novinara – idiota na cija pitanja mora da odgovara. Koristim priliku i postavljam još nekoliko pitanja, druga kaseta je vec pri kraju. Pripremam trecu, no vidim da je to ona na kojoj sam snimao intervju sa Jaserom Arafatom, njegov posljednji. Trenutak razmišljam da li da je presnimim, ali odustajem. Valjda ce i ovo biti dovoljno.

DANI: I? Kako ti Dugme zvuci?

BREGOVIC: (smijeh) Nije loše… Stvarno nije. Znaš, i ja sam iznenaden. Prvo, nisam ocekivao da ce mi se ikada desiti da ponovo sviram u Bijelom dugmetu. A onda, znaš, kad krenu neke pjesme… ima tu nekog vraga.

DANI: Jeste li prearanžirali pjesme ili je nedostatak vremena…

BREGOVIC: Ne vjerujem da cemo išta mnogo mijenjati… Sviramo kako smo ih svirali.

DANI: A hoce li to stvarno za tebe biti posebni koncerti, razliciti od onoga što vec godinama radiš?

BREGOVIC: Svakom su od nas posebni. Niko od njih nije vjerovao da cemo nakon toliko godina ponovo svirati. A onda svi znaju da je to, kako bih rekao, zadnja “proslava mature”. Ne vjerujem da cemo se ponovo skupljati da sviramo. Kad budemo jednog dana svodili racune, ta tri koncerta ce biti momenti koji ostaju u životu.

DANI: Pratiš li šta se dogada u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu povodom koncerata – atmosferu, prodaju karata…?

BREGOVIC: Imam osjecaj da je uzbudenje kao kod nas. Niko nece to da propusti… Kako bih rekao, kao što ni ja necu da propustim.

DANI: Malo sam iznenaden da su karte u Zagrebu tako planule. Ti nisi?

BREGOVIC: Nisam. Ja sam iznenaden da uopšte postoji takav neki interes za nešto što je posljednji put bilo zajedno prije petnaest godina. Mada ja ne vjerujem da tu ima nekih narocitih objašnjenja, ovakvih, onakvih. To je samo zbog toga što se tada sviralo i ne vjerujem da tu ima nekakvih drugih objašnjenja.

DANI: Meni je to super što ti u izjavama uporno kao pokušavaš da demistifikuješ Bijelo dugme. Ali, ja ne vjerujem da ti ne foliraš, ne glumiš skromnost… Ti kao ne shvataš šta je Dugme znacilo za citave generacije…

BREGOVIC: Ma, najcudnije mi je odgovarati na pitanje što se skupilo Bijelo dugme. “Što se skupilo Bijelo dugme?” – to je kao ono cuveno pitanje “zašto pas liže svoju kitu?”. Zato što može, i mi ga jedini možemo skupiti.

DANI: Ne pitam to. Moje pitanje glasi: Je li stvarno ne razumiješ ili se foliraš da ne razumiješ koliko Dugme jednom ogromnom broju ljudi puno znaci?

BREGOVIC: Ne, to je samo muzika. Ovaj teritorij izmedu Beograda, Zagreba i Sarajeva je prošao kroz tako grozne stvari da misliti da je nekom muzika… usred sranja koje je ovdje bilo i koje je i danas… Mislim, da vjerujem u to o cemu govoriš moraš biti puno taštiji nego što sam ja. Da, baš tako glupo tašt da mislim da je to sad nešto važno. Ljudi imaju pametnija posla nego da misle na muziku. Ja to doživljavam više kao neku sentimentalnost, jer je i kod sebe otkrivam a nisam ni znao da je imam. Nisam ja ništa drugaciji od ostalog svijeta. Znaš, uzbudljivo mi je kad Bebek zapjeva neku pjesmu, kad Alen zapjeva, kad vidim Tifu s kakvim žarom zapjeva… Nisam ja razlicit zato što sam kompozitor od nekog ko je obucar, nisam. Stvarno mi je uzbudljivo. Ko je mogao ocekivati da baš svi hoce da to ne propuste.

DANI: Koji ce koncert biti najbolji? Pazi, napominjem da govoriš za sarajevski medij.

BREGOVIC: Nastojat cemo da mi budemo dobri, da nama bude dobro…

DANI: Ima li razlike u nekim emotivnim nabojima izmedu ta tri koncerta?

BREGOVIC: Ja mislim da smo se našli na necijem rodendanu i da smo uzeli gitaru bilo bi nam uzbudljivo, a kamoli na Koševu, Maksimiru ili tu u Beogradu.

DANI: Gorane, ti si prvi poslijeratni intervju za sarajevske medije dao 1997. godine upravo Danima. Rekao si tada da je Sarajevo “cudo od selendre”. Tek nakon tog intervjua si prvi put došao u Sarajevo, a od tada cesto navracaš. Stoji li i danas ocjena o “selendri”? Kako se promijenilo poslijeratno Sarajevo?

BREGOVIC: Ja, da budem iskren, ne mislim da se mnogo promijenilo. Mene je više iznenadilo to što se Sarajevo skoro nije promijenilo. Ljudi koje sam znao, skoro da se niko nije ni udebljao, ni smršao. Nekako sam ocekivao da ce se više promijeniti. Veci gradovi lakše amortizuju rat, recimo Beograd, ipak je tu dva-tri miliona ljudi. Rat puca po svim nivoima. Nije to samo nekog upuca u leda, nego to puca od nogu do srca, po svim nivoima. On ubija do srži, i manja mjesta to teže amortizuju. Ja mislim da je Sarajevo, s obzirom na ono kroz šta je prošlo, i malo ošteceno. Ta neka infrastruktura sarajevskog duha je ocuvana, barem mi se tako cini. Ipak, iz tog Sarajeva malo, malo – pa nešto zasvjetluca. A to je ipak puno više nego što se može ocekivati od jednog tako malog grada. Kažem “cudo od selendre”, ali ja trepcem pred tim gradom, onako zadivljeno, kao i svi drugi. To je ipak mali grad iz kojeg je toliko divota izašlo… Kad udari na Staljingrad, hajde de… znaš ti koliki je Staljingrad.

DANI: U tom spomenutom intervjuu citirao si Berbera, slažuci se s njim da je “Sarajevo imalo srece s umjetnicima, ali umjetnici nisu imali srece s njim”. Mislim da te bliža historija Sarajeva, barem ova vezana uz posljednji rat, žestoko demantuje.

BREGOVIC: Male sredine, ne to da ne cijene umjetnika, nego teško podnose razlicite… Vjerovatno je i Berber mislio na to. Velike sredine to lakše podnose. Ja, recimo, radim sad u Beogradu i tu stvarno uopšte niko ne zna da sam tu. Veliki grad – tu stvarno ne sretneš nikoga koga ne želiš da sretneš… Ja Kusturicu nisam sreo… Koliko ima od Undergrounda? Deset-dvanaest godina… Nikad ga nisam vidio. Ovdje koga neceš da vidiš nikad ga ne vidiš.

DANI: U tom istom intervjuu ti si rekao da voliš ljude koji otvore svoja prsa i kažu šta osjecaju. E, ja cu to iskoristiti i reci ti šta osjecam. Da nije onoga o cemu cemo sad pricati, meni bi ovaj intervju s tobom bio vjerovatno najznacajniji u karijeri nakon intervjua koji sam davno radio sa Brankom Kockicom. Medutim, ja imam puno problema s tobom. Naravno, da sam jedini u Sarajevu, to ne bi bilo važno. No, znam da iste probleme ima puno ljudi, puno raje u Sarajevu. A radi se o tvom odnosu prema Sarajevu tokom rata. Volio bih da to nekako razjasnimo.

BREGOVIC: Hajmo konkretno.

DANI: Evo, recimo, da smo sad malo više popili, pitao bih te: Pa, majku mu jebem, zar si morao biti u Beogradu dok se odavde komanduje i organizuje ubijanje Sarajeva?

BREGOVIC: Vidi, u tom trenutku sam radio film Underground i Kraljicu Margot. Šta sam trebao? Da nemam struje da upalim kompjuter? Da li bi Sarajevu bilo važnije da sam ja sjedio tamo i nosio vodu s Pivare nego što sam napisao muziku koja… Ja sam tvoj umjetnik htio me ti ili ne! Ja sam tvoj kompozitor! Ti možeš reci “ja te necu”, ali, džaba, ja sam tvoj!

DANI: A zar ne shvataš da bi vecini bilo važnije da si ti ostao nego… da su branitelji Sarajeva imali pet tenkova?

BREGOVIC: Ne bi bilo važnije!

DANI: Pa, je li ti znaš koliko je ljudima bilo važno što je pokojni Pimpek bio u Sarajevu? Što je bio Kemo?

BREGOVIC: Ja sam pisao za to vrijeme, a to je najvažnije! Ja sam kompozitor.

DANI: Govorim o Sarajevu, o raji…

BREGOVIC: …Za njih je najvažnije! Pa, ne možemo svi živjeti samo sa sviješcu o samo ovih pet godina ili samo o ovoj godini! Neko živi sa sviješcu o samo ovom danu, a neko sa drugom. Ja mislim da sam bio u prilici da radim, da sam bio u prilici da pišem.

DANI: Dobro, ali kako si mogao raditi na filmu koji finansira Jugoslovenska narodna armija, koja u tom trenutku razara tvoj grad?

BREGOVIC: (šutnja) Mislim… Ja sam kompozitor i nemam pojma ko šta finansira.

DANI: Nemoj mi reci da nisi znao ko finansira taj film.

BREGOVIC: Ma, kako… To ja ne znam ni da jest…

DANI: Ma, kako ne znaš!? Pa, na odjavnoj špici Undergrounda, uz tvoje ime, stoji i zahvala Jugoslovenskoj narodnoj armiji!

BREGOVIC: Ma, hm, pa ne znam, pravo da ti kažem… Ja se bavim filmom na drugom nivou. Nemam ja tih problema. Ja sam imao svoje probleme kako da napišem muziku… Ja nisam… Prvo, kako da ti kažem… Kad sam vec imao srecu da se zadesim u Parizu kad je poceo rat, završavao sam Arizona Dream. Onda sam k´o mahnit gledao televiziju i vijesti. Ali, to je stvarno trajalo dugo. To je trajalo dugo, a ja ništa drugo ne radim nego gledam vijesti. U tom trenutku sam mogao odluciti da se probijam kroz osam obruceva, preko Bjelašnice, da bih išao kod Pivare da uzmem vodu ili da sjedim da radim. Samo su te dvije opcije bile. U tom trenutku ja sam imao jedan mali racuncic u banci i, srecom, odavno sam imao jedan mali stan u Parizu. I to je sve što imam u tom trenutku. Dakle, nisam ja imao puno izbora. Ili, na Bjelašnicu pa trcim preko piste ili kroz tunel ili ostajem da radim. Ja sam se odlucio da radim, i mislim da je to dobro.

DANI: Uh… A recimo…

BREGOVIC: …Jer, pazi: nisam ja taj koji odlucuje da se film snima u Beogradu! Kompozitor je zadnji šaraf tu. Snimanje tog filma je pocelo u Pragu, a ovdje je nastavljeno.

DANI: A hajde da malo okrenemo stvar: kako to da i ti i Kusta završite baš u Beogradu? Je li to splet okolnosti ili… Obojica odete iz Sarajeva i to gdje odete?!

BREGOVIC: U Sarajevu svi misle da su neprijatelji Bosanaca Srbi…

DANI: …Apsolutno netacno! Ali je cinjenica da je u tom trenutku Beograd epicentar iz kojeg se srucilo zlo na Sarajevo.

BREGOVIC: Razumijem ja taj trenutak, ali ja i ti sad razgovaramo deset godina kasnije. Ti se vracaš u psihozu koju ja razumijem, je li? Svakog Sarajliju koji je ljut ja razumijem! Mislim, ja sam ljut kad imam… kurje oko! Mogu misliti kako je ljut neko koga bombarduju cetiri godine! Moja Dženana je provela u podrumu devet mjeseci prije nego što je izašla. To nije bilo za prepoznati i ja to sve razumijem. Ali, nas dvojica, ipak, razgovaramo deset godina iza. Sa te distance nemoguce je da mi sad govorimo o Beogradu kao neprijatelju Sarajeva, o Beogradu koji je bombardovao Sarajevo… Da smo ovaj intervju radili tokom rata, onda bih mogao da se uživim i da smišljam kako da se izvadim iz toga! Ali, ipak mi razgovaramo deset godina poslije.

DANI: Dobro, ali mogu li ja, molim te…

BREGOVIC: …Možeš, šta god hoceš.

DANI: Da se ne naljutiš, ali ja imam još nezgodnih pitanja.

BREGOVIC: Možeš slobodno.

DANI: Prvo: ja mogu da razumijem da neko nema osjecaj nacionalne pripadnosti; mogu da shvatim da neko nema osjecaja prema svojoj državi; mogu da shvatim da neko nema osjecaj religijske pripadnosti. Ali, ne mogu da shvatim da neko nema osjecaj prema svom gradu, svom rodnom gradu. Ne mogu da shvatim da si mogao pokazati potpunu javnu indiferentnost tokom tri i po godine prema onome što se dogadalo tvom rodnom gradu!

BREGOVIC: Šta misliš, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIC: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd vec drugog dana nakon pocetka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIC: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIC: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIC: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzicari. Svi su bosanski muzicari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIC: To znaci da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovica, što mi ne pada na pamet.

DANI: Ama, bolan, pusti Aliju! Zamalo ne rekoh “jebo njega”.

BREGOVIC: Evo, ja baš to kažem – jebo Aliju!

DANI: Ama, bolan, nije bitan Alija! Bitna je tvoja škola, ulica, biblioteka, raja…

BREGOVIC: …Ali, nisu to raja iz škole! To nije tacno! To nisu raja iz škole! Nisu moja raja!

DANI: Govoriš isto kao kad bih ti ja sad rekao da si u Solunu pravio koncert za Miloševica. Naravno, nisi za njega, ali si napravio koncert…

BREGOVIC: …Nisam! Nije tacno! Ni za Miloševica, ni za Izetbegovica! To je bio koncert za sve koji stradaju u tom ratu i koji trpe u tom trenutku. Ja i Dalara smo takav koncert svirali.

DANI: E, da znaš kako bi nama bilo puno srce da si takav koncert napravio za Sarajevo…

BREGOVIC: …A kako bi tek Aliji bilo puno srce!

DANI: Ma, joj… Pusti Aliju, bolan…

BREGOVIC: Jebo Aliju, naravno. Sam si rekao.

DANI: Ma, dobro, ocito…

BREGOVIC: …Ne, shvati: ja da sam ostao u Sarajevu, naravno, ja ne bih imao izbora jer bih imao to “kurje oko”, bio bih ljut i jebo bi majku i Beogradu i svemu okolo. Ali, ja sam bio u elegantnijoj poziciji od vas: ja sam mogao da budem razuman, da gledam sa strane, razumiješ? Ja nisam morao biti u afektu kao vi! Ja sam imao taj razmak koji ti sad, nakon deset godina, polako dobijaš.

DANI: Cinjenica je da razgovaramo, i da razgovaramo u Beogradu.

BREGOVIC: Ali, ja razumijem svakog Sarajliju!

DANI: Hajde da malo spustimo temperaturu. Možemo li da pricamo o tom pehu Sarajeva, po kojem ga napuste umjetnici koji su na neki nacin bili njegovi simboli: ti i Kusta odete u Beograd, a Berber ode Tudmanu?

BREGOVIC: Nemoj da se uživljavaš. Ti si pametan covjek, a vidim da se uživljavaš. Šta to sad znaci – otišli smo iz Sarajeva?

DANI: To znaci da i deset godina nakon rata puno pametnih Sarajlija, neke i ti znaš, nakon osmog, dvanaestog ili šestog pica iznova, po stoti put, raspravljaju upravo o ovoj temi. Hajde, pomozi: kako da nam više sjašete s leda?

BREGOVIC: Kako bih ti rekao? Ja sam imao potrebu da osjetim da je rat završen. Ja kad sam u Sarajevo došao da sviram svoj prvi koncert poslije rata, još uvijek nisam imao osjecaj da je rat završen.

DANI: Možda zato što si imao pancir ispod košulje.

BREGOVIC: Nisam imao pancir. Imao sam obezbjedenje, ali nisam imao pancir. Imao sam obezbjedenje, ali sam imao i neku potrebu da se dopadnem, što inace ne radim. Imao sam neku potrebu “evo, vidite, to sam ja radio sve ove godine, dok su pucali po vama, ja sam sjedio i to pisao”. Preda mnom je bila sala, dvije trecine diplomata. Malo je bilo Sarajlija u sali, jer je bila mala. Ali, možda mi je, kad sam svirao tu liturgiju, Moje srce je postalo tolerantno, u Narodnom pozorištu, možda sam tada osjetio “evo, rat je završen”. Nekako mi je to bio trenutak kad sam pomislio: “Evo, ovaj cas je rat završen.” Mislim, možda za nekog još nije, ali ja sam svirao nešto što je meni bitno, da kažem: “Evo, to sam ja radio dok ste vi mislili da sam ja mogao da nosim vodu sa Pivare.” Da se ne lažemo: nema Sarajevo mnogo Sarajlija da pokaže…

DANI: Pa, u tome i jeste problem, problem vašeg odlaska.

BREGOVIC: Ne mislim Sarajlija kao Sarajlija. Nego da pokaže to što ste vi, po cemu je Sarajevo – Sarajevo. Rijetki su ti koji imaju tu malu sposobnost da u kondenzovanoj formi vas pokažu. Nema veze gdje sam ja, ja sam Sarajlija: mo´š me jebat´. Možda bih volio da sam iz Los Angelesa. Ali, džaba! Nema meni druge, ja sam Sarajlija! Jesam li promijenio naglasak?

DANI: Nisi.

BREGOVIC: Moja djeca su Francuzi a imaju sarajevski naglasak. To se ne da… nije to sad uzmemo nešto pa ošišamo. Ja razumijem u doba rata, to ljuta provincija – “imamo mi moje, šta ima to negdje da ide, bre! To je naše, bre!” – ali to ne ocekujem od Sarajeva koje ima neku alegorijsku vrijednost. Ja znam jednu malu, koju sam upoznao u Italiji, kojoj su govorili kad nece da jede: “A ona djeca gladna u Sarajevu, što nemaju da jedu, a ti ovdje izvoljevaš!” Hocu ti reci: Sarajevo je metafora. Žao mi je kad pocne da se ponaša kao provincija, to me vrijeda. Šta to sad znaci gdje sam ja? Pola istorije umjetnosti otpada na umjetnike u egzilu! Otvori bilo koju istoriju – slikarstva, književnosti, muzike – pola otpada na umjetnike u izgnanstvu. To je ljudski neudobna pozicija, jer si odvojen, ali je dobra.

DANI: Pretpostavljam da shvataš da ljudi koji te iz ovih razloga “mrze” – mrze te zato što te vole. Zamisli kako bi Sarajevo bilo…

BREGOVIC: Ne, ne! Puno je veca korist ovako. Ja sam moju liturgiju za tri velike religije izveo na svim najvažnijim mjestima u Evropi. To je mnogo važnije za Sarajevo nego da sam ja nosio vodu iz Pivare. Mnogo važnije! Kao kad bi tražio od generala da ide u rov!

DANI: Hocemo li probati da apsolviramo tvoj odnos sa Kusturicom? Šta se dogodilo izmedu vas, on javno govori jako loše o tebi?

BREGOVIC: Ništa.

DANI: Govori jako ružno o tebi.

BREGOVIC: On je takav covjek. Ja to necu nikad ciniti.

DANI: Negdje sam procitao da kažeš da ti nije jasno šta je povod za takav njegov odnos prema tebi.

BREGOVIC: Znam šta je povod, ali ga necu reci za novine. Nema ništa interesantno… Povod je mnogo sitniji od njegove velicine. Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki covjek. Nije… nije bitno. Nikome to nije važno.

DANI: Vidiš, meni jeste. Ja imam problem: teško mogu da odvojim djelo od umjetnika.

BREGOVIC: Uh, ja sam siguran da ti mogu nabrojati sad koliko hoceš njih koje voliš a koji nisu ništa valjali kao ljudi.

DANI: A ti nemaš taj problem?

BREGOVIC: Pa, ja nemam. Ja sam sa njim radio tri možda njegova najbolja filma, i tih deset godina s njim stavljam u biografiju kao deset u mom životu važnih godina.

DANI: Znaš, ja imam nešto što pretpostavljam da bi te moglo interesovati. Ne znam da li ti znaš pravi razlog Kusturicine srdžbe prema tebi, ali sam prilicno siguran da ja znam razlog.

BREGOVIC: Da cujem.

DANI: Dakle, ti si Kusturicu strašno zajebao!

BREGOVIC: Kako to misliš?

DANI: E, ovako: negdje u jesen 1992. godine ja sam imao pristup jednom od dva satelitska telefona koja su postojala u Sarajevu. Josip Pejakovic me je zamolio da ga spojim sa Kusturicom, dao mi je njegov pariški broj i ja sam to ucinio. Narednog dana, negdje iza ponoci, ponovo sam bio pored tog telefona, radio sam telefonski intervju sa nekim vani, i padne mi na pamet jedna ideja. Prijateljici koja je bila sa mnom kažem da okrene Kusturicu, da se predstavi kao sekretarica nacelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine i da kaže da gospodin nacelnik Sefer Halilovic želi da govori s njim. I dobije ona Kustu, prilicno pijanog. Ja na telefonu ukljucujem spikerfon i predstavim se kao Sefer. Donedavno sam mislio da sam izgubio tu kasetu, ali sam je našao i ponovo preslušao. Trudio sam se da koristim rjecnik za koji se vjeruje da ga koriste oficiri Jugoslovenske narodne armije, što je Sefer dugo godina bio, te fraze koje su u to vrijeme bile uobicajene u istupima bosanskohercegovackih politicara i komandanata. Dakle, uz mogucnost da u nekoj rijeci pogriješim, naš razgovor je tekao ovako:

– Dobro vece, Emire, ovdje Sefer Halilovic, nacelnik Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine!

– Dobro vece.

– Kako ste, Emire?

– Ma, evo… Dobro je.

– Emire, vi znate šta se dogada ovdje. Vaša domovina je izložena brutalnoj, nicim izazvanoj agresiji. Na hiljade civila, žena i djece je ubijeno, ljude protjeruju, uništavaju se gradovi, Sarajevo se svakodnevno bombarduje. Vi znate šta je vaša patriotska dužnost i obaveza. Emire, ja vas zovem da vidimo, da dogovorimo kako cete se vi ukljuciti u ovu našu pravednu borbu za odbranu Bosne i Hercegovine.

– Ma, ne znam… Ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi necemo… da se mi necemo u to miješati.

– Emire, ja znam da ste vi pošten covjek, veliki umjetnik i siguran sam da ste i veliki patriota. Znam da svojim ugledom, vezama možete puno uciniti za svoju zemlju. Ja sam siguran da cete vi pomoci svojoj zemlji u ovim najtežim trenucima njene istorije. Ja ne sumnjam u vaš patriotizam.

– Ali, ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi necemo u to miješati.

– Emire, vjerovatno su i do vas doprle razlicite price i optužbe na vaš racun: da ste se stavili na stranu agresora, da ne želite pomoci odbranu svoje zemlje, pojavljuju se tekstovi da ste izdajnik… Ja, naravno, u to ne vjerujem i siguran sam da cete nam pomoci, da cete pomoci Bosni i Hercegovini da se odbrani od ove nicim izazvane agresije. Zato, dajte sad da vidimo kako cete se ukljuciti…

– Ma, ne znam… Ovdje su mi neki Španci… Evo, ja cu sutra pitati Gorana, da vidim šta on kaže. Ja cu Gorana pitati, ali on je rekao da se mi necemo u to miješati… Nazovite vi mene sutra.

– U redu, Emire, prijatno.

– Prijatno.

E, vidi, Gorane, pošto ja ne znam nijednog drugog Gorana kojeg bi on mogao pitati, koji bi mogao odlucivati o njegovom stavu, ja sam to povezao s tobom. A, sad, povezujem citavu stvar sa tvojim intervjuom Danima 1997. godine, u kojem ti po prvi put odškrinjuješ vrata Sarajeva koja su dotad bila zatvorena i za tebe i za Emira, tvojom izjavom: “Volio bih biti sahranjen u Sarajevu.” I zaista, nekoliko mjeseci kasnije Emir ne može ni priviriti u Sarajevo, a ti si u njemu. A stvar stoji ovako: ti si njega huškao da laje svašta tokom rata, po sistemu haustorceta medu jalijašima sa Gorice: “Haj´, namaraj onoga, vidi mu tena!”, a ti stojiš po strani…

BREGOVIC: Ha, ha, ha… Pošto sam ja pametniji…

DANI: Upravo tako! I nakon svega na šta si ga nagovorio da kaže, ti prvo daješ intervju Danima i saopcavaš da bi volio da budeš sahranjen u Sarajevu, nakon toga dolaziš… I kako stvar završava: Koševo rasprodato, a Emir ne može ni primirisati Sarajevu! Pa, kako da te covjek ne mrzi? Shvatio je da si ga strašno zajebao, da ga niko nije tako zajebao! Nakon svega, ti u Sarajevu Tito, kao što si i bio, a on ce umrijeti od raka duše. To je moja teorija, zanima me šta misliš o njoj.

BREGOVIC: Interesantna ti scenarija, nemoj da ga zaboraviš. Ha, ha, ha…

DANI: Necu. Ali ozbiljno te pitam o ovome. Raspitivao sam se medu ljudima koji znaju vas obojicu iz Sarajeva… Svi ovo drže vrlo uvjerljivim. Ti si bio zvijezda još dok je on bio anoniman, autoritet si ti bio i za njega kao i za sve ostale…

BREGOVIC: Ne, ne vjerujem. Ne toliki da bih njegov stav prema ratu odredivao, taman posla. Ako je tacan taj razgovor koji mi ti prepricavaš… ja pretpostavljam da je on bio zatecen, u nezgodi… Da je to… ono…

DANI: Izgleda da si puno lukaviji od njega.

BREGOVIC: Ne… Je li ti misliš da sam ja mislio da ce se stvari odvijati ovako, da ce se stvar ovako završiti?

DANI: Ne znam jesi li znao kako ce biti, ali mislim da si njega isturao…

BREGOVIC: …To je bio moj iskreni stav, ja nisam imao šta da isturim. Ja da sam imao šta da isturim, ja bih isturio.

DANI: Ne, ali…

BREGOVIC: Stani, ba, ti zamišljaš Kusturicu da je baš debilan! Nije on baš frajer za isturanje.

DANI: Vala, sudeci po onome šta je govorio…

BREGOVIC: Ma, znam, ali… Nije on… Kako bih rekao… ne radi on to iz naivnosti.

DANI: Sad više ne, sad radi iz inata. Ali, tada, nisi ti baš neko s ulice. Ako mu ti kažeš…

BREGOVIC: Ne, ne… Mislim, volio bih da se pohvalim time, ali, nažalost, ne mogu. Ali, nije meni falilo isturanja. Kad su bili prvi izbori, ja sam se uglavio u to do guše. Jesam stvarno. Ja sam mislio da ako ta partija osvoji petnaest posto… Ne misliš valjda da sam ja kef´o za Antom Markovicem… Nego, stvarno je bila jednostavna kalkulacija: petnaest posto ako se osvoji… Jer nije rat u Bosni krenuo ne znam odakle, krenuo je iz Skupštine. Da budemo iskreni: svi su iznijeli ratne programe i zaratovali. Da je bilo petnaest posto tih koji razvodnjavaju to, sve bi bilo drugacije. Ako ništa, kupilo bi se neko vrijeme. U toj prostoj kalkulaciji od petnaest posto, nema ko nije pritiskao da se osvoji tih petnaest posto. Ne postoji bolje pismen Bosanac koji nije pomogao da se tih petnaest posto dobije. Ja i Sidran smo putovali stotine kilometara, on recitovao, ja pjevao Tajnu vezu ne bih li koga utjerao da glasa za to. Znaš koliko smo dobili? Ni tri posto! Ovo ti sve govorim zbog toga… Ti ako hoceš meni da daš neku istorijsku… Ja nisam toliki papak… Ja sam to provjerio na izborima! Svi mi na gomili – Kusturica, Sidran, ja… de, reci još imena – koliko mi svi na gomili vrijedimo? Ni tri posto! Dakle, nemoj da se pravim ja sad da sam glup toliko. Nisam glup toliko! Ja tacno znam koliko vrijedim. Sad ja treba da se pravim da sam u stanju da mijenjam istoriju.

DANI: Pa kakav ti onda zakljucak izvodiš o ovim našim narodima, kakvi smo to mi?

BREGOVIC: Po Marxu, posve politicki neupotrebljivi. Ako se sjecaš…

DANI: Zanimljivo je to. Zamisli, neki penzioner Alija Izetbegovic, neki sitni predratni kriminalac Radovan Karadžic i slicni, dodu i na izborima povale Kustu, Bregu…

BREGOVIC: Demokratija je opasna u krajevima gdje je pismenost samo elementarna, u krajevima gdje je procenat tuberkuloze toliki koliki je kod nas, a ona je znak svega ostalog… Demokratija je opasna. Ja se cesto sjetim toga. Podatak da su Vuk Karadžic i Goethe bili prijatelji nešto je što stvarno… covjeka zastraši! Dakle, dva prijatelja sjede, druguju, piju uvece… a onda ovaj sjedne da piše Fausta, a ovaj da piše prvi pravopis!?

DANI: Hm, to ti je dobro.

BREGOVIC: Ovaj je naš, a ovaj je iz Evrope. Valja to stic´, kume!

DANI: I kako cemo to stici?

BREGOVIC: Samo da bude mira, ne može preko reda nikako. Samo da se ne biju, makar sto godina, majku mu!

DANI: Pratiš li ti aktuelna dogadanja u svijetu? Jesi li pratio ovo oko referenduma u Francuskoj?

BREGOVIC: Da.

DANI: I vjeruješ li ti u buducnost zajednice koja se zove Evropska unija?

BREGOVIC: Ma, to nije bitno. Bitno je samo da postoji mogucnost da ljudi biraju. Ljudi su kondicionirane životinje, reaguju na okolnosti. Daj mu mogucnost i vec ce on nekako to…

DANI: Dobro, idemo sad sa lakim pitanjima…

BREGOVIC: Nema više sarajevskih teških. A cekaj, ne znam jesam li te shvatio… Ovo s tim telefonom. Je li to neki tvoj scenario ili stvarno…?

DANI: Ne, stvarno nije nikakav scenarij. Imam sacuvan snimak, imam kasetu…

BREGOVIC: Pa, je li zna Kusta za to?

DANI: Ne zna, culi smo se par puta, nisam mu to rekao, objasnit cu ti poslije. Nego, reci ti meni, jesi li ti sretan covjek? Ovako, sa strane, ne znam šta bi covjek više mogao poželjeti da postigne u karijeri…

BREGOVIC: Znaš kako, vec je rano kod mene bilo to da nije karijera ta koja pravi okvir za moj život. Najelo se i prejelo se toga, nije to… Možda sam imao srece s tim ratom da sam morao da krenem ispocetka. Tako da sam mogao da, kako bih rekao, ispravljam svoju biografiju. Bio sam u poziciji, što je vrlo rijetko, da još jednom u životu krenem sa nule. I to je možda najdragocjenije što se desilo u mom životu. Ja, objektivno, sad pišem najbolje. Pišem dobro, pišem relativno važne stvari, koliko umjetnik iz male kulture može pisati važne stvari. Ali, taj period ne bih imao da nije bilo rata i da se nisam našao u Parizu. Prije rata sam bio kupio nešto na Bracu, da idem u penziju, tako… neki jadni penzioner, zvijezda rock and rolla u penziji. Tako da mislim da sam sretan. Imao sam srecu da dva puta krenem. To mi je najveca dragocjenost koju u životu imam.

DANI: A jesi li stekao osjecaj da si sad… ono… etablirani umjetnik?

BREGOVIC: U kom smislu?

DANI: Pa, recimo, u tom da ne bi sad išao brodom preko Atlantika ili se peo na Mount Everest.

BREGOVIC: Pa, nisam ja išao preko Atlantika zato da impresioniram Sarajlije!

DANI: Nisam mislio na to. Da li si sad spreman rizikovati kao nekad? Jesu li te stigle godine? Ili si tada bio kokuz pa nisi imao šta izgubiti?

BREGOVIC: Nisam, nisam ja nikad bio kokuz. Ja sam vec poslije prve ploce postao bogat. Nije to problem, ja sam bio dokon. Nisam radio. Znaš ti kakav je bio poreski sistem kod komunista? Ovako: pošalje ti izdavac pare, a dok stignu na racun, odbiju ti pedeset pet posto; a onda, od tih cetrdeset pet posto koje su ti ostale, progresivni porez je devedeset posto! Dakle, ne znam zašto bi covjek radio. Ti znaš da je Bijelo dugme snimalo ploce svake dvije i svake tri godine cak. Bio sam posve demotivisan. Za sve ostalo sam imao vremena: plovio, bio predsjednik Želje, bokserskog kluba… Bio sam dokon, radio sa Minetom i sa Dundom nakit, tamo kod njih u radnji… Sreca da otkriješ rad tako kasno, sa cetrdeset godina. Otkrio sam rad, osam sati rada.

DANI: I možeš to?

BREGOVIC: Joj, s takvim merakom radim osam sati! Ja i pet asistenata na posao ujutru, u 11 ujutru dolaze, pije se kafa i u sedam se izlazi s posla. K´o sav normalan svijet!

DANI: Kao što se u Crnoj Gori cude joggingu – trciš a ne moraš; tako i ti – radiš a ne moraš.

BREGOVIC: Pa, ne moram.

DANI: Radiš iz zadovoljstva?

BREGOVIC: Radim jer mi je to zanimanje. Moram imati neko zanimanje. Zanimanje – kompozitor. Kao što ti pišeš, kao što hirurg radi, kao što ovaj pravi cipele, popravlja auto… Bez ikakvog osjecaja da je to nešto narocito i da mi daje ikakvu privilegiju za ne znam šta.

DANI: Gorane, znam da te ovo svi pitaju, pa cu i ja, bez pretjerane nade da ceš mi odgvoriti istinu. Dakle, vec decenijama si neprevaziden seks simbol, kruži prica da ne povaljuješ samo one koje ti neceš. Gledam te nešto, ma, i nisi…

BREGOVIC: …(smijeh) Prop´o k´o što se prica!

DANI: Ma, ne. Nego ne izgledaš mi kao neki narociti frajer, ovako fizicki…

BREGOVIC: Ja mislim da je to više kako drugi zamišljaju sebe na mom mjestu. Nažalost, moja biografija nije baš tako bogata.

DANI: Opet lažna skromnost.

BREGOVIC: Najvjerovatnije, cak i da mogu da se hvalim, ne bih, jer to ne radim. To ne radi jedan pristojan muškarac.

DANI: Ali si prema svojim pjevacima u Dugmetu znao biti nepristojan. Sjecam se jednom da si, na pitanje ko je najbolji od njih trojice, odgovorio da tu nema razlike, da je stvar ukusa: neko voli duže i tanje, a neko krace i deblje.

BREGOVIC: Ja, ja… Da li je bolji debeo a kraci, ili tanji i duži. Ha, ha, ha…

DANI: S kim od njih trojice je “tvoje Dugme”?

BREGOVIC: Znaš, sa ove distance, ovo mi stvarno izgleda kao godišnjica mature. Onda vidiš one najantipaticnije likove iz razreda, a na toj proslavi više toga nema… i oni su ti dragi. Samo se sjecaš lijepih stvari. Ja ne znam da li ce to biti tako emotivno ljudima koji dodu na koncert. Kažem ti, juce smo imali prvu kompletnu probu, sa orkestrom, pošto ce uz nas biti ove dvije Bugarke kao vokali, bit ce klapa Nostalgija kao muški hor, bit ce gudaci koji su i inace u mom orkestru, njih 13, bit ce trubaci… Dakle, kao jedan mali simfonijski orkestar. I ne znam ni ja zašto sam tako sentimentalan. Mislio sam da nisam u stanju da budem takav. Znam da sam u stanju da budem emotivan, ali sentimentalan… Onako, kako bih rekao, ženski… To nisam znao.

DANI: Hoceš li mi otkriti neku dramaturgiju koncerta? Ovaj intervju ce izici šest dana prije Koševa.

BREGOVIC: Krenuli smo od toga da oni proberu pjesme koje vole da pjevaju. Oni su napravili neki izbor i sad se uglavnom bavimo tim pjesmama koje su oni odabrali. Bojan (Hadžihalilovic, op. S.P.) pravi neke male dokumentarne filmove od dva minuta koji ce ici prije nastupa svakog od njih.

DANI: Aaa, ne prica šupak ništa.

BREGOVIC: Vjerovatno misli da ne treba da to kaže. Idu mali dokumentarni filmovi od dva minuta sa prizorima iz tog vremena, da se malo vratimo u to vrijeme. Onda prije svakog od njih idu slike iz tog vremena. To ce biti jednostavno, nece tu biti nikakvog kreveljenja. Bijelo dugme je uvijek sviralo jednostavne koncerte. Ali, nastojat cemo da bude dobro, da bude kvalitetno.

DANI: Ono što muci “raju” u Sarajevu, koja se i tebi i Raki Maricu i ostalima toliko uvlacila na onoj konferenciji za štampu, jeste ko ce dobiti tih 400 VIP pozivnica za svirku nakon Koševa u Domu mladih.

BREGOVIC: Nažalost, toga u Domu mladih nece biti, jer tu salu renoviraju. To je rastureno i ne može se svirati.

DANI: Kako? Ja bio u toj sali skoro na koncertu Zabranjenog pušenja i Ede Maajke!?

BREGOVIC: Kada?

DANI: Prije petnaest-dvadeset dana.

BREGOVIC: E, sad ne može. Ništa od toga, renoviraju.

DANI: Pa, hoce li biti išta poslije koncerta?

BREGOVIC: Ne znam. Meni se tu sviralo, vidio si kako to izgleda.

DANI: A, pa to je novo, to niko ne zna, da nece biti svirke u Domu mladih.

BREGOVIC: Pa, niko zvanicno nije znao ni da ce biti. To je bio moj merak. To je sala gdje smo mi prvi put svirali i nešto smo htjeli… Sad kad to nema, oni nude dole, amfiteatar… A šta ja imam sa amfiteatrom…

DANI: Hajmo sad pitanje kao za nekadašnji VEN. Govorio si o pjesmama koje oni vole; a koje su pjesme koje ti voliš? Recimo, tri tebi najdraže pjesme Dugmeta.

BREGOVIC: Ima par tih ljubavnih pjesama… Ovako, sa distance, ima svega nekoliko tih pjesama koje su napisane, kako bih rekao, zanatlijski… Ja mogu da pišem i kao zanatlija. Ali, ima pjesama iz kojih se vidi da ih je neka nužda napisala. I tih par pjesama nisu loše. Juce mi je Alen pjevao neku koju sam posve zaboravio i to onako, uz gitaru. Znaš ono, kao na rodendanu kad se pjeva: Evo, zaklecu se ja pred svima… To je on pjevao juce, a bio sam to posve zaboravio. A i Tifa je juce pjevao jednu koju ja dugo nisam slušao, koja ima citat iz neke stare, gradske: Lažeš, zlato; lažeš, dušo; lažeš, vještice… Imaju oni, sva trojica pjevaju… A Željko je isto pjevao juce jednu koja nije loša – Ako možeš zaboravi.

DANI: Neki dan si u intervjuu sahranio operu, uzdižuci turbo-folk. Nije li to malo previše, cak i ako je od tebe?

BREGOVIC: Ne, nisam. Bilo bi super da se ja naslanjam na našu bogatu opersku tradiciju, na našu bogatu tradiciju simfonijske muzike. Bilo bi super da imam tu na šta da se naslonim. Ali, ako cemo biti pošteni… Umjetnost se teško radi od nule. Logican metod svakog kompozitora u istoriji je da krene od tradicije. To je najlogicniji i najobicniji metod, stvarno. Evo, sad mi reci ime ako hoceš i ja cu ti odmah reci odakle je – od Gershwina do Bona, do…

DANI: Uzgred, što si zamjerio Bonu što je napravio koncert u Sarajevu?

BREGOVIC: Nisam, nisam mu zamjerio. Mi smo obojica u Universalu, isti su nam urednici i onako, znam iza…

DANI: A može li se od tebe ocekivati da sjedneš i napraviš plocu – narodnjak?

BREGOVIC: Pa, ja cijeli život nastojim da napišem narodnjak. Ja sam tako zamišljao prave narodnjake. Ne znam kako bih ti rekao… Možda stvarno neko misli da mi imamo nešto bolje od tog turbo-folka. Ja, da budem iskren, ništa tu ne vidim bolje. Neko mi spocitava da sam ja rodonacelnik, da je turbo-folk krenuo od mene. Ako hoceš najiskrenije: ja sam dobio pocasni doktorat za muziku u Sheffieldu ove godine; ako bih morao da biram da li da me pamte kao pocasnog doktora muzike Univerziteta u Sheffieldu ili po tome što sam rodonacelnik turbo-folka, bez razmišljanja i jedne sekunde – rodonacelnik turbo-folka.

DANI: Hm. Nisam siguran da mogu da shvatim.

BREGOVIC: Kako da ti objasnim?! Kao što ne možeš da biraš mamu… Šta sad da radim, neko ima ljepšu mamu, ali ovo je moja. Rijetki su ti koji više vole macehu nego staru, je li?