Potresna sudbina: Imena silovatelja gluhonijema Ferida odnijela u mezar, kćerka Zemina ne da istini pod zemlju

Zeminu Suljanović iz Velike Kladuše sudbina je navela da knjigom „Tkaljo moja tiha“ obznani bolnu priču, odnesenu u mezar njene biološke majke.

Rođena je iz incesta, odnosno kao plod silovanja 15-godišnje gluhonijeme djevojke koja je naredne četiri godine, sve do svoje smrti, žudjela da još jednom vidi dijete koje joj je po rođenju oteto i dato na usvajanje.

Priča je ovo kćerke kako bi olakšala neispunjenu dušu svoje mrtve majke, ali i sopstvenu patnju. Podstrek je ovo i svim ženama koje su doživjele sličnu sudbinu. Kažu da je pravda spora ali dostižna, što dokazuje i Zemina koja je nakon 45 godina odlučila progovoriti.

Mislili da će umrijeti od neuhranjenosti
Zemina Suljanović (45), iako s gorčinom u duši, danas živi sretna u svojoj porodici s mužem i sinovima, u velikokladuškom naselju Ponikve. Sretna što je ispričala priču koja danas može biti ogroman doprinos svim žrtvama koje na sličan način pate u tišini neka svoja četiri zida.

Feridu Murgić 70-ih godina prošloga stoljeća u Velikoj Kladuši, kada je imala svega 15 godina, silovali su bliski srodnici. Plod tog silovanja je Zemina, rođena 1976. godine, koju Feridina majka Ćetiba Murgić nije željela prihvatiti. Ostavili su je u bolnici kao bebu, a majku Feridu odvojili od nje i vratili u selo Marjanovac, gdje je živjela još četiri godine, svega nekoliko kilometara od sela Trnove u kojem je udomljena njena kćerkica, koju je vidjela samo jednom u životu – u bolnici, nakon što ju je rodila. Za Feridinu majku Ćetibu, koju je Zemina oduvijek oslovljavala sa „baba“, to malo, nevino tek rođeno stvorenje bilo je – „kopile“.

Ferida je umrla u 19. godini od tuge, a Zemina je u knjizi „Tkaljo moja tiha“, koju je pisala od svoje 12., ali je tek prije mjesec ugledala svjetlo dana, sabrala sve što je ikada uspjela saznati od svoje druge mame, hraniteljice Hanke Pehlić, piše Avaz.

– Moja mama koja me othranila uvijek mi je kao djetetu govorila da imam pravu mamu, ali da njena mama ne dozvoljava da je vidim – počinje svoju priču Zemina koja je kod Pehlića završila tako što je Hanka bila na glasu kao milostiva žena koja pomaže nezbrinutoj djeci dok im se ne nađe trajni dom.

Zeminu je u svoj dom donijela kao dvoipomjesečnu bebu, kada su za nju bile zainteresirane Hankina sestra Fatima i jedna komšinica, ali, kako je bila toliko neuhranjena beba, obje su odbile udomiti je, bojeći se da će tako nejaka umrijeti. Hankin muž Šahid Pehlić tada se odlučio, uz njihovih devetero djece, odgojiti i Zeminu.

I nikada je nisu odvojili od ostalih sinova i kćerki, koji su Zemini uvijek bili kao rođena braća i sestre. Šahid je umro 1994., a Hanka 2002. godine.

Zemina danas ima svoju porodicu, muža koji je grafički dizajner i bio joj je ogromna podrška i u objavljivanju njene autobiografske knjige. Roditelji su tri sina. Najstariji ima 24 godine i živi i radi u Njemačkoj, srednji je krenuo u srednju školu, a najmlađem je šest godina.

Nakon što je njena prava mama Ferida umrla, baba Ćetiba potražila je Zeminu i potvrdila priču o silovanju. Ali nikada joj nije htjela otkriti imena rođaka, silovatelja koji su u vrijeme kada su počinili gnusni čin bili mladi kao i njihova gluhonijema žrtva Ferida.

Zeminina druga mama Hanka pričala joj je sve što je znala o mami Feridi.

– Tako sam saznala kako je mama silovana i da su bila dvojica, bliži rođaci moga dida. To se, najvjerovatnije, desilo u noći kad je baba bila na komušanju kukuruza. Mama nije htjela izlaziti, uvijek je bila samo u kući, čistila, radila, čuvala ovce. Međutim, dešavalo se da su je napadali i poslije gdje su je stizali. Tek kad je baba vidjela veliki stomak moje mame stavila ju je pred sebe i gestikulacijama pitala šta je bilo, a mama je plakala i znakovima rekla da je neko njoj nožem pokazao ako kome kaže da će je… – prepričava Zemina, gestikulirajući rukom preko vrata i prepričavajući priču koju je čula od mame Hanke o strašnoj sudbini svoje majke Feride.

Rođenje su pokušali spriječiti abortusom
Strah od porodice, silovatelja i okoline bio je jači. Nadjačao je istinu Feridinim odlaskom u smrt, četiri godine kasnije. Imena krivaca ponijela je sa sobom u mezar, a da nije dobila pravdu, niti uživala u kćerkinom zagrljaju. Iz neljudskog i brutalnog čina stvorenu, ipak se borila da rodi svoju Zeminu. Njeno rođenje, u Feridinoj porodici pokušali su spriječiti abortusom.

– Međutim, već je bio veliki stepen trudnoće i tu se nije više moglo ništa – prenosi dalje Zemina, koja je rođena 31. decembra 1976. godine, svega nekoliko minuta prije početka Nove godine.

– U kući su samo vidjeli da je mamu zaboljelo i da je vrijeme poroda, odveli su je u Kladušu da rodi. Njena mama dijete nije htjela. Za nju je to bilo kopile – kaže Zemina.

Nakon samo jedne zajednički provedene večeri, uslijedila je doživotna razdvojenost. Ranim jutrom, u porodilište po Feridu je došla njena majka Ćetiba. Vraćena je kući, a Zemina ostavljena u bolnici.

– Bejza babica je pričala mojoj mami Hanki da su oni ušli u jednu sobu gdje su porodilje, ali moje mame Feride nije bilo. Onda su ušli u drugu gdje su novorođenčad, a ona je sjedila i držala mene za ruku, sjedila i pokazivala prstom da je to njena kćerka. Baba je tada rekla: „Dijete ne treba!“ I mamu su silom iščupali iz bolnice, a mene ostavili – priča dalje Zemina.

Zemina Murgić, majka Ferida, bez oca“, ostalo je upisano na papiru tog hladnog decembra 1976. godine kao pečat bolne i stravične sudbine silovane 15-godišnjakinje kojoj su iz zagrljaja otrgnuli dijete. Bez riječi je sve proživljavala u tišini i sa suzama.

– Kad su je doveli kući, moja mama Ferida je samo plakala, gledala u svakoga i pokazivala da ima dijete. Ali su šutjeli. Svi su se bojali babe – prepričava Zemina.

Porodilište je bilo mjesto prvog i zadnjeg dodira majke i kćerke. Na jednoj strani bila je majka koja tuguje i čezne, kojoj su nasilu uzeli dijete, a na drugoj tek rođena beba koja treba dom. Nakon dva i po mjeseca, umjesto u majčinom zagrljaju, utočište je pronašla u porodici Hanke i Šahida Pehlića u velikokladuškom naselju Trnove, u kojoj je Zemina i odrastala.

Prolazile su godine, a sudbina je mrsila konce.

Trenutak prije smrti izgovorila kćerkino ime
Ipak, tri godine po Zemininom rođenju, slučajnost je povezala majku s kćerkom, ali samo jednom fotografijom, iako su bile udaljene svega nekoliko kilometara jedna od druge.

– Desilo se da se jedna djevojka Hasiba iz Marjanovca udala u Trnovi, i moja mama Hanka je pitala poznaje li moju mamu Feridu Murgić i njenu majku Ćetibu, a ona je odgovorila: “Poznajem, tu mi je blizu, pati za curicom, zna da je negdje ima, ali ne zna kako da je vidi“. Onda je mama došla na ideju da me uslikaju i da joj daju sliku, a da niko ne primijeti. Sestra me vodila u grad da me uslika i onda su sliku predali Hasibi, a ona je odnijela mojoj mami i dala joj je na bunaru u Marjanovcu. Tako je mama dobila moju sliku, a da to niko nije znao – kazuje Zemina dalje svoju priču ispričanu do u detalje u knjizi koju je nedavno objavila.

Nedugo zatim Ferida je umrla, u 19. godini, ali do trenutka smrti za sliku niko nije znao. Pronađena je u njenoj ruci. Zemina kaže da je njena biološka majka umrla u kući nakon što je njena tetka, Ćetibina sestra, došla kod njih u posjetu i dovela svoju kćerku koja je bila samo godinu starija od Zemine. Ferida je zatražila da okupa i oplete kosu toj curici, a onda je otišla na spavanje, dok su joj mama i tetka ostale da pričaju u susjednoj sobi.

Trenutak prije smrti Ferida je, iako gluhonijema, izgovorila kćerkino ime.

– Baba je pričala da su samo čule vrisak, skočile i ušle u sobu moje mame, a ona se samo izdigla i viknula moje ime. Baba se ukočila od čuda, a tad je vidjela i da ona nešto čvrsto drži u ruci. Bila je to moja slika. Kad su doktori došli, utvrdili su da je mama imala infarkt – priča Zemina.

Nikada nije shvatila zašto je cijelo selo jednoj ženi krilo istinu da joj je kćerkica tako blizu.

Umrla je kada sam imala tri godine i devet mjeseci. Njena porodica pozvala je da me dovedu na dženazu da mater vidim barem mrtvu. Mama koja me je hranila odvela me je da je vidim i pomilujem. Kao kroz neku maglu se sjećam da sam joj vidjela dugu crnu kosu, bila je prekrivena bijelim čaršafom, ali sam se, ipak, usudila pomilovati svoju mrtvu mamu po licu, jer me moja mama Hanka ohrabrivala. Mama Hanka mi je govorila da uvijek pišem nešto o njoj. „Nemoj zaboraviti da si je imala“, govorila je, a ja sam od 12. godine u svoju svesku pisala sve što god bih saznala – govori Zemina.

Nakon njenog polaska u školu, porodica Murgić odjednom je htjela Zeminu primiti pod svoje okrilje. Međutim, to se nije desilo. Poštujući Zemininu želju ostavili su je u porodici Pehlić, a godinama kasnije dolazili su joj ponekad i u posjetu, a ona je umjesto u zagrljaj majci, odlazila na njen mezar.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79