Prazna sala na komemoraciji za Marka Vešovića
Pitamo se koliko zaista umijemo cijeniti izuzetne pojedince među nama – ili za vrijeme njihovog života ili nakon njihove smrti. Ovo pitanje postaje sve aktuelnije nakon što se u Narodnom pozorištu Sarajevo održala komemoracija za istaknutog književnika Marka Vešovića, kojoj je prisustvovalo tek nekoliko ljudi.
Marko Vešović, koji je preminuo 17. augusta, bio je značajna figura u bh. književnosti, ali se čini da je njegova smrt izazvala minimalan interes među građanima. Dok su mnoge javne ličnosti prisustvovale njegovoj sahrani i odale počast, sala za komemoraciju bila je poluprazna.
Svijetla reflektora i pažnje koja je uslijedila nakon njegove smrti brzo su izblijedjela, postavljajući pitanje o stvarnom cijenjenju i poštovanju izuzetnih pojedinaca u društvu. Vešović je ostavio dubok trag kroz svoje djelo koje je često oslikavalo Sarajevo pod opsadom i njegove životne priče. Iako je za njegovog života bio suočen sa suzama hvale i poštovanja, komemoracija je izostavila ovu istu toplinu.
Iako se za njegovim posmrtnim ostatcima ispratilo mnogo javnih ličnosti, na komemoraciji se pojavilo samo nekoliko ljudi. Ovaj kontrast između podrške za vrijeme sahrane i praznine na komemoraciji sugerira da se javni interes brzo gasi nakon smrti i da često nedostaje trajna zahvalnost za doprinos izuzetnih pojedinaca društvu.
Marko Vešović je tokom svog života snažno osjećao vezu sa Sarajevom, a njegova djela često su bila ogledalo života u tom gradu pod opsadom. Njegove riječi i priče bile su kanal kroz koji su mnogi doživjeli strahote rata, ali čini se da se taj značaj nije osjećao dovoljno na komemoraciji.
Njegova smrt je podsjetnik da, dok mnogi brzo hvale i šalju poruke nakon gubitka izuzetnih pojedinaca, istinsko cijenjenje i sjećanje često zaostaju. Pitanje koje ostaje je: znamo li zaista cijeniti one koji čine razliku među nama?
