Igrao sam s Lukom Modrićem, družim se s Lovrenom, zbog tate sam zavolio Hajduk, a njegove slavne golove i poteze vidio sam tek kad je došao YouTube, priča nam Vladimir Slišković
Istina je, puno ljudi ne zna da sam krenuo u trenersku karijeru jer sam najviše radio na Dalekom istoku. A i izbjegavam medije. Koliko god znam da su mediji važni, toliko sam alergičan kad se netko gura preko medija i stvara nerealnu sliku o sebi.
Tako je na prvu, na našu konstataciju da nije baš općepoznata stvar da legendarni Blaž Slišković (62) ima sina koji je nogometni trener u Rusiji, reagirao glavni akter priče Vladimir Slišković (39) piše 24sata.
Pa odakle vi u Rusiji u ovo, ratno doba?
– U Rusiji sam dvije godine, otkad mi je sin krenuo u školu. Iako mi je žena Ruskinja, moja je inicijativa bila da ovdje, u St. Peterburgu, krene u školu. Dolazli smo ovamo kad god smo stigli, jako mi se dopalo, grad je poseban, fantastičan. Imao sam sreću obići velik dio Europe i to je jedan od tri-četiri najljepša europska grada. A moj je posao takav da je svejedno čekam li posao u Mostaru ili u St. Peterburgu.
I kakav je život u Rusiji?
– Moj krug Rusa s kojima se družim ovdje je jako uzak, svega nekoliko ljudi, ne miješam se u politiku pa ne vidim neku razliku u odnosu na život prije rata. Isto je kao što je bilo prije godinu, dvije, cijene su otprilike iste… Ne znam odlaze li stranci, družim se s Dejanom Lovrenom, razgovaramo, ali u Zenitu su svi ostali, i Brazilci, ostali Južnoamerikanci… Nitko ne zna do kad će trajati Fifina i Uefina suspenzija Rusije, ali svakodnevni je život u St. Peterburgu isti.
Vladimir posao trenutačno nema.
– Radio sam u Saudijskoj Arabiji i dvije godine u Kini, gdje sam napravio neko ime, znaju za mene, znaju kako radim, imam ondje dobre veze, ali korona je uništila puno toga, a pogotovo azijsko tržište. Radio sam u drugoj ligi, dok je i Nikica Jelavić igrao ondje, kao i dosta trenera i igrača s naših prostora. Najviše iz Srbije, oni imaju razvijeno to tržište, ali zadnjih je godina sve više i Hrvata, nakon što je Ćiro otvorio vrata, Dražen Besek je ondje dugo radio, do Slavena Bilića i Ivana Leke u zadnje vrijeme. I moj tata je radio ondje, u prvoj ligi, dosta zanimljivo tržište… Naravno, financijski, da se ne lažemo. Iako je, nogometno, trenerima i veći izazov nego igračima jer ima puno prostora za napredak. E, onda je bitno doći u sredinu koja je otvorena za promjene. Dosta se mojih kolega, kao, uostalom, i ja, našlo u situaciji gdje Kinezi odbijaju neke nagle promjene metode rada pa moraš pronaći kompromis.
A igračka karijera? Kako je ona tekla?
– Igrao sam u Zrinjskom, ponikao sam ondje i sa 17 godina potpisao profesionalni ugovor.
Igrali ste s Modrićem?
– Da, baš toga ljeta došli su Luka Modrić i još nekoliko momaka iz Dinama Landeka, Džidić… Počeli smo pripreme zajedno, trenirali skupa dva mjeseca i onda sam ja otišao u Željezničar.
Zašto?! I još k tome u redove rivala!
– Ma nije to bilo neko rivalstvo, a Željo je tada bio daleko najbolji klub u državi, pa malo je falilo da uđe u Ligu prvaka, u posljednjem, trećem pretkolu izbacio ga je Newcastle sa Shearerom i Asprillom. Nažalost, zadržao sam se samo jednu godinu jer su mi krenuli veliki problemi s bubrezima.
Kakvi problemi?
– Dobio sam kronične upale desnog bubrega, pokušavao sam se vratiti, ali tu sam godinu više proveo na terapijama nego na terenu. Imao sam trogodišnji ugovor, ali sam nakon prve godine rekao ljudima u klubu “Hvala vam za sve, ali vidite da ne mogu mjesec dana treninga sastaviti”. Bili su maksimalno korektni, lijepo smo se razišli, a ja sam se vratio u Zrinjski i nastavio se liječiti. Još sam dvije godine jedva nešto uspio odigrati i onda sam razgovarao s ocem i složili smo se da nema smisla, da mi sve to utječe na zdravlje, bolovi u bubregu bili su ‘Bože, sačuvaj’ i u 26. godini prekinuo sam karijeru.
I okrenuo se trenerskom pozivu.
– To me od ranih nogometnih dana zanimalo. I otac mi je trener, bio je i izbornik BiH, pa sam ga pratio, gledao kako radi, kako razmišlja, što treba treneru… To me zanimalo. U Sarajevu sam upisao trenersku školu i prije kraja počeo raditi u školi Zrinjskog. Pet-šest generacija mlađih uzrasta prošlo mi je kroz ruke i onda sam otišao u Saudijsku Arabiju kao pomoćnik tati. Potom mi se otvorila mogućnost u Kini i bilo mi je jako lijepo, bio sam prezadovoljan, dok nije došla korona. Vratio sam se završiti Uefinu pro licenciju i počeo raditi za savez, voditi omladinske selekcije. Dok mi nije sin krenuo u školu pa smo otišli u St. Peterburg.
Ima li ponuda?
– Ima nešto, trebao bih za mjesec razgovarati s jednim klubom. Ha, takav je trenerski posao, kad radiš, lijepa su primanja, sve je dobro, ali negativna je strana tog posla nesigurnost, može se dogoditi da budeš godinu, dvije ili tri bez posla.
Dobro, koliko vam je u životu i karijeri pomoglo ili odmoglo očevo ime, odnosno njegova slava?
– I dok sam bio igrač i sad kao trener susrećete se sa svakakvim ljudima i mimoilazite se često s tuđim ambicijama. Koliko mi je tatino ime bilo teret u nekim stvarima, toliko mi je u drugima i pomoglo. Na kraju, kad sve zbrojimo i oduzmemo, uvijek je do mene. I kao igrač, da si trebao postati Maradona, postao bi jer si se trudio i imao kvalitetu, a ne zbog toga tko ti je otac. A ni s ne znam kako utjecajnim ocem ne možeš postati Maradona ako si igrač razine treće lige. Nema tu alibija, nije ti, majstore, nitko kriv nego si sam zaslužan za svoje postupke, uspjehe i neuspjehe. Tako da, nekad mi je tatino ime pomagalo, olakšalo, a nekad odmoglo. I uvijek je bilo do mene, nitko ti u životu neće ništa pokloniti pa bio ti sin od predsjednika svijeta.
Jeste li gledali njegove slavne utakmice iz ‘80-ih, je li vam pokazivao svoje poteze?
– Nije mi pokazivao nikad svoje poteze, golove, utakmice. Pa kad sam ja bio dječak, nije bilo YouTubea, a utakmice se nisu toliko prenosile na TV-u kao danas, kad možeš gledati i 4. ligu Kambodže! Tako da sam puno njegovih golova i poteza upoznao tek prije 15-ak godina, kad se pojavio YouTube. I onaj famozni gol Sparti prvi sam put vidio tek kad mi je bilo 20-ak godina. A dok sam bio dijete niti je on meni puno pričao o svojim utakmicama, niti sam ja njega nešto ispitivao. Niti mi se petljao u igračku karijeru, samo je uvijek govorio kako kvaliteta uvijek prevagne i ako si kvalitetan, netko će to primjetiti i bit ćeš nagrađen. Tako me učio i tako i ja rezoniram. Ne možeš ljude lagati, uvjeriti da je nešto dobro ako 100 ljudi vidi da nije dobro.
A jeste li u igračkim danima bili boem poput oca? I tolerirate li zbog toga igračima koje vi trenirate slične ‘izlete’?
– Ah, druga su vremena. Tada nije bilo profesionalizma kakav poznajemo danas i današnji igrači imaju drugačiju svijest što treba raditi da bi uspio, dok je u njegovo doba bilo drugačije. A sad, boem… Ja sam preko oca upoznao sve te bivše igrače, od Ivana Gudelja na dalje, i svi su bili boemi. Ali kad je jednom zvono na vama, ono ostaje cijeli život. Dobar dio njih je pušio, ali su rijetki smjeli pred kameru s cigaretom. Drugačiju svijest imaju igrači danas, ne dopuštaju si tako nešto, a uostalom klubovi se zaštite i ugovorom pa igrač za neki eksces ostane bez puno novca ili bez bogatog ugovora. Pa ti onda glumi frajera!
Osim ako si Neymar…
– Istina, Neymar, Messi i Ronaldo mogu biti iznimke, ali takve igrače možete na prste nabrojati. I ne bi bilo u redu da takvi nemaju neke privilegije. Oni donesu tri boda, pune kasu kluba milijunima eura i naravno da ih klub i treneri štite više nego neke druge. To mi je donekle prihvatljivo, nismo svi isti.
Za koga navijate?
– Nikad nisam bio navijač nekog kluba, Zrinjski mi je najbliži srcu jer sam odgojen tamo, volim i Hajduk zbog oca i puno mi je draži od ostalih hrvatskih klubova, ali dragi su mi i Dinamo i Osijek, Rijeka… i Hrvatski dragovoljac mi je jako drag! Da, odlazio sam na utakmice HNL-a, a sad ga gledam odavde, pratim, baš je postala jako zanimljiva liga, što zadnjih godina nije bila toliko jer Dinamo bi rano pobjegao svima. Ali ove sezone Hrvatska ima borbu za naslov prvaka do zadnjih kola, kao što ima BiH zadnjih pet-šest godina. To je i strancima i skautima zanimljivo. HNL je napravio iskorak u infrastrukturi, što jako fali i veliki problem u BiH. Pa stadion Istre je bombon! Osijek sad gradi novi, Dinamov je gromada, travnjaci su odlični… A u nas utakmica u Bijeljini pa kamera snima kako pokraj terena ljudi beru kukuruz! Točno si zamišljam skauta nekog stranog kluba koji dođe na takvu utakmicu! Okrene se i vidi polje kukuruza i konta si ‘što ću ja tamo’. Moraš uložiti i vratit će se, infrastruktura je jako bitna, ako nemaš adekvatne terene za ravoj novih talenata, nećeš dobiti novog Modrića i Kovačića. Znam da u Hrvatskoj ima puno kritike da mora više i bolje, uvijek može, ali činjenica je da se nešto radi i ljudi gledaju budućnost.
Jeste li ikad imali trenerske ponude iz HNL-a ili BiH?
– Iz Hrvatske me nikad nije nitko zvao, a iz BiH sam dobio ponude, iz druge lige, ali u tom trenutku sam procijenio da za moj trenerski razvoj to ne bi bio pametan potez. Znam ligu i infrastrukturu, terene i zapitam se treba li mi to u ovom trenutku pa sam odlučio da je bolje sačekati ako se otvori nešto drugo ili azijsko tržište. Što ne znači da nekad neću prihvatiti ponudu iz BiH.
Biste li prihvatili opet raditi kao pomoćnik ocu?
– Da, bih. I on sad već, evo, godinu dana čeka angažman, važe, ima ponude, ali mu neke sad nisu zanimljive. Izbjegava uzimati pod svaku cijenu. Imao sam priliku raditi uz njega i kad je bio u Hong Kongu, ali tada sam baš završavao za pro licenciju pa sam morao odbiti. Staž sam odradio u St. Etienneu i diplomski rad bio mi je na temu funkcioniranja kluba St. Etienne. Da bi diplomirao, moraš odraditi staž u klubu iz ‘lige petice’, a nama je Ivan Ćurković kućni prijatelj.
Ćurković (78) je hrvatski golman, koji je branio za Velež, Partizan i St. Etienne, s kojim je sedam puta bio prvak Francuske. Nakon karijere bio je i predsjednik Partizana, a danas živi na relaciji Francuska – Beograd.
– On je igrao s mojim pokojnim djedom u Veležu, bio je kućni prijatelj s mojim pokojnima djedom i bakom, automatski i s mojim ocem, te me zna od rođenja. Kad sam ga zamolio da mi pomogne u St. Etienneu, sredio mi je da me dočekaju kao da sam Platini! Dok puno mojih kolega ima problem pronaći klub u kojem će stažirati. Eto, tu mi je otac valjao, haha, jako valjao.
A kad se nađete na obiteljskom ručku, razgovarate li (isključivo) o nogometu?
– Kad se nađemo, razgovaramo o svemu, ali naravno većinom su teme nogometne. I volim kod našeg odnosa što su nam razmišljanja o nogometu 80 posto slična, a oko ovih 20 posto se razilazimo pa uđemo u argumentirane rasprave, svatko gura svoje, i ja sam tvrdoglav, ne popušta nitko… I ispadne korisno.
Svejedno dočekate desert?
– Da, dočekamo desert, haha. Baš imamo lijep odnos.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
