Trener Vlade Đurović o porodici, Bori, Draženu i Žućku i brkovima

I on je svjestan tih etiketa, ali tvrdi da sve to nije istina. Kaže i da su igrači koje je trenirao svjesni da se radi o poštenom čovjeku. Priznaje da je kroz karijeru psovao i grdio, ali uvijek se borio za igrače, za njihove plaće, išao u školu razgovarati s profesorima kad bi neki košarkaš odustao od studija… Podučavao je mnoge mlade, a danas ga uči jedan iz Juga. I ima “jak” razlog zašto nosi brkove

Rođen sam 1948. u Beogradu, u udbaškoj obitelji. Inače smo porijeklom iz Bosne, iz Rumunije. Otac mi se zvao Danilo, a majka Mileva. Otac je bio prvi borac i nosilac Partizanske spomenice. Do 26. godine živio sam s njima na Senjaku, a onda sam se sa suprugom preselio živjeti u centar grada. To je nešto malo o meni.

Živjeli smo u zgradi “Udbine”, preko puta Velesajma, pored kuća i vila koje su prije rata bile tuđe. Ti drugi ljudi su prije rata bili za kralja. Mrzili su nas i ja ih razumijem. Ipak, nekako smo došli do njihovih stanova i gurnuli ih u mali prostor, na tavan ili u podrum.

Kao dijete nisam shvaćao zašto nas ne vole. Recimo, stalno sam s mamom išla na tržnicu i vidjela bih da nas gledaju poprijeko. Oni su bili drugačiji svijet, gospodo; muškarci su nosili šešire i kapute, dok se moji roditelji i susjedi nisu tako oblačili. Mama bi me uvijek kad bismo ih sreli povukla od sebe uz rečenicu: “Pusti ih, oni su ostaci. Mi smo proleteri i komunisti, a oni su gospoda.”

Moje ime

Dobio sam ime po očevom suborcu iz rata i nisam ga volio kad sam bio mali. Vlada je tada bilo moderno ime u Beogradu, a ja sam volio da se tako zovem, pa sam se tako i predstavio. Kad sam završio srednju školu i upisao fakultet, osobna mi je bila na Vladino ime, diploma na Vladino ime, pa je bilo sto čuda. Ja sam kriva što sinu nisam dala ime Danilo, mnogo sam voljela to ime.

Mladost na majci

Odrastao sam uz oca, majku i mlađeg brata Dragana, kojeg smo zvali Barke. Bio sam strog prema njemu, morao me je slušati, ali ja sam pazio na njega. Košarkaši su imali privilegiju stalno putovati i uvijek sam mu donosio najnoviju modnu odjeću iz inozemstva. Uvijek sam mu kupovala isto što i meni. I dalje živi na Senjaku i često ga viđam.

Ličim na svoju majku, imala je madež na licu kao i ja, bila je visoka, za razliku od mog oca. Brat se bacio na oca.

Otac

Majka me uvijek tjerala da učim. Recimo, moram pročitati neki tekst iz čitanke i onda, dok nisam sve tečno pročitao, nisam mogao ustati sa stolice. Ne, majku treba slušati! Radila je dok mi se brat nije rodio, a onda se brinula o nama. Tata je bio tako grub čovjek, major Ozne, poslije je prešao u Udbu. Uvijek je bio zaposlen i nije imao vremena, nije ni znao da igram košarku. Znao je da treniram, ali tek kad sam ušao u prvu momčad.

Osnovna škola

Bio sam odličan učenik u osnovnoj školi. Išao sam u OŠ „Veselin Masleša“, a učiteljica mi je bila izvesna Dušanka iz Kragujevca. Voljela je pjesmu „Tekla Lepenica kraj grada Kragujevca“ i, sjećam se, uvijek smo je pjevale na satu muzičkog. Toliko je šamarala djecu da to nije normalno! Hvala bogu, nije me tukla, jer sam bio dobar, a još bolje da nije, jer bi me otac istukao zbog problema. Disciplina je bila jaka u školi, takva su bila vremena.

I dan danas kada se sretnemo na proslavama vidi se da su moji prijatelji iz škole vrhunski stručnjaci u raznim područjima, koji žive po cijelom svijetu. Svatko je napravio nešto. Nakon srednje škole završio sam Višu trenersku školu i Višu školu za vanjsku trgovinu, što nikad nisam, jer sam želio biti trener.

Bježanje iz škole

Završio sam Desetu gimnaziju na Topčiderskom Brdu. U to vrijeme bilo je mnogo učenika koji su bježali s nastave jer se nisu pripremali. Naravno, i ja sam pobjegao, da gledam treninge sa svojim prijateljem koji je bio partizan. Voljeli smo gledati treninge Stjepana Bobeka. Kad nam je bilo teško, uvijek bismo išli na stadion Partizana. Ispred je bio lijepi park, gdje su zapravo i počeli prvi razgovori o mom bavljenju sportom.

Carmela

Cure iz naše generacije nikad nas nisu gledale, nekako su uvijek voljele starije i to bi nas jako pogađalo. Ove mlađe cure nas nisu zanimale, jer su bile male, normalno. Prvi put sam se zaljubio u osmom razredu osnovne škole u djevojku Karmelu, bila je iz Zagreba. Sad kad bolje razmislim, ona uopće nije bila moj tip, bila je plavuša blijede puti, a uvijek sam kasnije izlazio s tamnijim djevojkama.

učitelj engleskog jezika

U petom smo razredu počeli učiti engleski i imali smo divnu učiteljicu. Sjećam je se i dan danas, bila je prototip dame i uvijek sam joj se divio. Sviđalo mi se kako se oblači i podučava, a zbog nje sam puno više učila engleski nego druge predmete, jer sam se bojala da ću podbaciti pred njom ako me pita nešto što ne znam. Zbog nje sam kasnije počeo gledati kako se žene oblače i razvijati ukus, ako razumijete što želim reći.

KK Sloboda

Sa igračima Slobode imao sam prvi samostalni rad na koji sam jako ponosan. Uspio sam ih odvesti iz četvrte lige u prvu ligu. Jako sam volio te dečke, bili su divni, trebali su nekoga da ih vodi, ne samo u košarci, nego i kroz život.

KK Tuzla

Trenirao sam pionire i juniore. Jednom sam si rekao: “Hoćeš li biti trener ili ne?! Čime se baviš?!” Na nagovor supruge otišao sam u Tuzlu, iako nisam imao pojma gdje se Tuzla nalazi u svemiru. Otišao sam avionom u Sarajevo, kod kuma, pa s njim autom u Tuzlu. A udaljenost od Beograda do Tuzle je kao od Sarajeva. Tamo nisam imao nikoga, ali je to bio super potez, brzo smo postali prvi. Igrači su bili 10-12 godina mlađi od mene. Ja sam tada bio oženjen, žena mi radi u Genexu, a ja odem u Tuzlu i ostavim je samu s djecom. Bila je to riskantna odluka, jer nisam znao hoću li biti dobar trener, ali ona je sve prihvatila. Imao sam više iskustva od igrača, naravno, i oni su me voljeli i bojali su me se. Možete zamisliti, to je bilo fantastično.

Lanac

U Šibenik sam otišao iz Tuzle. Bio je to klub s dobrim potencijalom, Dražen Petrović je imao 17 godina i već je igrao za prvu momčad. Tamo je bio potpuno drugačiji mentalitet, dođeš iz Bosne na primorje, u novu sredinu gdje te nitko ne poznaje. Doletio sam iz Beograda, gdje su me čekali iz KK Šibenika po mene. Do mene je u avionu sjedio momak i pitao me: “Oprostite, jeste li vi Vlade Đurović? Sviđa mi se što ćete doći kod nas, oštri ste”. I tako smo pričali i on mi kaže da je zlatar. Pita me kakva bi mogla biti momčad, a ja u šali kažem: “Pa mogli bismo biti prvi.” Smiješi se i kaže: “Ako budemo prvi, dobit ćeš lijep poklon od mene.” I stvarno ćemo biti prvi, iako su nam to kasnije ukinuli, samo je to duga priča, a on je jednog dana došao kod mene sa ženom. Donijeli darove ženi i djeci, a on meni daje kutiju i kaže: “Rekao si da ćeš biti prvi, a ja sam obećao da ću donijeti dar, izvoli”. Lanac je napravljen kao da je Cartier, nevjerojatan lanac, i još ga dan danas nosim.

Najbolji prijatelj s igračima

Ljudi kažu da sam mrzovoljna, ali oni koji me malo bolje poznaju znaju da to nije istina. Igrači su svjesni da sam pošten, jesam psovao i psovao, ali uvijek sam se borio za igrače, za njihove plaće, išao sam u školu razgovarati s profesorima… Prije utakmice s Cibonom udario sam redara. jer nas bez osobnih iskaznica ne bi pustio unutra. “Vodim sa sobom košarkaški klub, došli smo igrati finale, vidi dečke, svi su preko dva metra, a ti meni tražiš iskaznice?! Bježi!” I udarim ga i prijeđem preko njega.

Madeleine Albright

Najduže sam bio u Grčkoj i dan danas me tamo ljudi gledaju s poštovanjem. Kratko sam radio i u Iranu i Tunisu. Bio sam u Belgiji za vrijeme bombardiranja devedesetih. Jednom sam prilikom dao intervju ozbiljnom listu u kojem sam govorio o Madeleine Albright. Bila je u Beogradu, otac joj je bio veleposlanik. Bila je jako ružna, katastrofa kakva je bila ružna i naravno da nitko nije htio izlaziti s njom kad imamo tako lijepe cure. To ju je jako pogodilo i mislim da nas je zbog toga mrzila. Moj predsjednik je bio šef Interpola za Belgiju i nazvao me odmah nakon što je izašao taj intervju. “Nazvala me predsjednica države. Kako ste to mogli reći?” Rekao sam što sam mislio. U roku od tri dana napustio sam Belgiju i vratio se u Jugoslaviju. Izgubio sam tada dosta novca, ali što da se radi…

Imati, pa nemati

Znate li za onu kletvu – naravno da je imao i nije imao?! Pa doživio sam. U životu sam donio mnogo pogrešnih odluka. Živ čovjek pa pogriješio. Najviše ih je bilo u košarci. Žao mi je, primjerice, što sam iz svlačionice izbacio direktore kluba i što sam izgubio 400.000 dolara kad sam pričao o Madeleine. Izgubio sam mnogo novca zbog svoje impulzivnosti. Bilo mi je lijepo u socijalizmu, recimo, jer kad sam griješio – a ja vam kažem i priznajem, često sam ih radio – uvijek su me izbacivali, takav je bio dogovor. Kasnije, kad se sustav promijenio, nastavio sam po starom i počeo sam dobivati ​​otkaze.

Život je kratak

Stalno su mi govorili da je život kratak, a ja u to nisam vjerovao. Život je dovoljno dug da radite ono što želite, stoga ne gubite vrijeme. Učinite to danas, ne ostavljajte to za sutra. Ja sam takva. Samo nemojte previše griješiti!- Kurir piše