U srebreničkim školama je sve manje učenika: “Nemam s kim da se igram”

Iz srebreničkih sela zbog loših uslova života odlaze svi. U njima je još samo poneko od starijih ko želi tu da umre. Mladi i školovani ipak ne vide svoju budućnost u Srebrenici, kao ni u današnjoj Bosni i Hercegovini.

“Nekad smo se ponosili da smo najmlađe selo sa najviše djece u opštini Srebrenica a danas u selu žive samo tri djeteta u tri porodice”, kaže sa tugom u glasu Mirsad Sinanović, koga u cijelom kraju poznaju po nadimku Mića iz Risića.

Urisići ili Risići, kako ga mještani nazivaju, su malo selo, 35 kilometara udaljeno od Srebrenice, dva kilometra od granice sa Srbijom i obale hidroakumulacionog jezera Perućac na rijeci Drini. Od prije sedam godina je to područje postalo dio Nacionalnog parka Drina Srebrenica.

Prije rata u selu je bilo 35 kuća, u kojima je po popisu iz 1991. godine živjelo 327 stanovnika. “Tokom rata mnogi su izginuli a mi preživjeli smo morali pobjeći. Selo je uništeno i spaljeno”, priča Mirsad Sinanović za DW.

Risićani su se počeli vraćati sedam godina od okončanja rata, u martu 2002. godine. “Tada su nam obnovljene 22 kuće i vratilo se oko stotinu stanovnika, među kojima je bilo i 18-oro djece”, kaže Sinanović. I njegov sin Salmir nam se žali: “Nemam s kim da se igram, pa moram babu moliti da igramo fudbala.”

“Danas se ovdje, kako mi kažemo, dim vije iz samo tri odžaka. To znači da tu stalno žive tri porodice sa ukupno devetnaestero čeljadi, ako tu ubrojimo i troje djece”, nastavlja Sinanović priču o izumiranju ovog sela.

Proces odlaska stanovništa danas je naročito vidljiv na primjeru opštine Srebrenica, ali nije puno bolja situacija ni na nivou Bosne i Hercegovine. U većini sela žive uglavnom stariji stanovnici. To potvrđuju i statistički podaci iz popisa stanovništva 2013. godine, kada je u 1486 bh. sela živjelo manje od deset stanovnika. U oko 500 sela nije živio niko. U 804 sela nije bilo djece. A danas su te brojke sigurno još i manje.

Najveći problem – put

“Put nam je najveći problem, jer djecu treba odvesti do škole i otići u grad za sve što se treba kupiti. Neki od mlađih su se zaposlili ali bolje im se isplati plaćati kiriju u gradu nego svaki dan ‘lomiti’ auto po makadamskom putu punom rupa. Jezero nam je blizu. Imamo i uslove za dobar turizam ali niko neće doći kad je put loš”, pojašnjava Sinanović, dodajući da i on razmišlja o odlasku, jer mu najmlađe dijete najesen kreće u peti razred osnovne škole koja se nalazi u Srebrenici, udaljenoj 35 kilometara.

Da su putevi rak-rana srebreničkih sela smatra i Fehim Habibović – Hadžija, kako ga, zbog toga što je obavio islamsko hodočašće hadž, nazivaju poznanici i prijatelji u rodnom selu Krušev Do, najudaljenijem od sjedišta Opštine Srebrenica.

“Zimi smo često odsječeni od svijeta jer snijeg zatrpa put, nestane struje i signala telefona a do najbližeg ljekara ili prodavnice je 50 kilometara, većim dijelom lošeg šumskog puta kroz planinu”, rekao je.

Sela Luka i Krušev Do se nalaze u vrletima Žepske planine ispod Zlovrha na 1525 metara nadmorske visine a od Srebrenice su udaljena oko 50 kliometara. Do rata je tu živjelo oko 600 stanovnika, danas ih jedva stotinjak. Imali su i četvororazrednu školu koja je poslije rata obnovljena.

“Naša škola nikad nije počela sa radom samo zbog nebrige nadležnih vlasti. Djece je bilo ali su sa roditeljima morala odseliti zbog školovanja i to je bio početak odlaska mještana. Od poljoprivrede je ovdje teško opstati a iz našeg sela ovdje niko nije dobio posao. Ostali su samo stari i bojim se da u narednih 10-ak godina ovdje neće biti nikoga”, kaže Fehim Habibović. U Kruševom Dolu je 1991. godine živjelo 408 stanovnika, 2013. bilo ih je 71, a danas samo 29-oro, među kojima su i tri žene od kojih su najmlađoj 83 godine. Odlazak stanovništa primjetan je u svih 19 mjesnih zajednica u Srebrenici.

“U MZ Toplica je prije rata živjelo oko 1.000 stanovnika. Danas tu stalno živi jedva 50 ljudi. Sela Trubari i Đurići su prazna. Probudoli imaju četiri prazna zaseoka a u jednoj kući sama živi starica od 80 godina. U ostalim selima su po jedno-dva domaćinstva”, kaže predsjednica ove MZ Ružica Janković.

O razlozima zašto ljudi napuštaju sela ona kaže: “Ljudi su se poslije rata postepeno počeli vraćati u sela. Vlast o tim povratnicima ne brine već 30 godina. Stari umiru a mladi nemaju želju da se vrate u ovakve uslove gdje su u prvom redu putevi jako loši, nema podrške za opstanak ili zapošljavanje i po pitanju svega drugoga su mještani prepušteni sami sebi”, kaže Jankovićeva.

Slično stanje je i u MZ Sućeska, u koju su se Srebrenčani prvi počeli vraćati nakon rata. “Sućeska je po prijeratnom popisu imala 2.930 stanovnika. Danas jedva da nas je oko 200. Mnoga sela su potpuno prazna, na primjer Donje Žedanjsko, Ornica, Dolovi, Sastavci, Gredina, Diljka, Podosoje, Kasapić… U prijeratnoj osmogodišnjoj osnovnoj školi danas je samo jedno dijete”, kaže Nedim Ademović, predsjednik ove mjesne zajednice.

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79