Zašto je sigurnost bila pružena jednoj, dok drugoj nije: Analiza slučajeva Sanje Vlaisavljević i Nizame Hećimović
Dok se danas u mnogim gradovima obilježava dan žalosti za Nizamom Hećimović, nemoguće je ne postaviti neizbježno pitanje: dva slučaja – Sanje Vlaisavljević, federalne ministrice kulture i sporta, te Nizame Hećimović, žrtve porodičnog nasilja – zašto je jednoj ženi pružena sigurnost, dok drugoj nije? Ovi slučajevi oslikavaju nejednakosti u pristupu sigurnosti, a istovremeno podsjećajući nas na ozbiljne strukturne probleme u društvu i institucijama.
Podsjetimo, Sanja Vlaisavljević, federalna ministrica kulture i sporta, je odmah nakon što je početkom augusta primila prijetnje, privukla pažnju javnosti svojim zahtjevom za policijskom zaštitom – zbog čega je Federalna uprava policije (FUP) reagirala dodjeljivanjem privremene policijske zaštite. Ministrica je izjavila da se osjećala ugroženo, a FUP je postupio u skladu s procedurama kako bi provjerio osnovanost prijetnji i pružio sigurnosnu zaštitu ugroženoj osobi.
Nažalost, Nizama Hećimović je postala medijska pažnja tek nakon tragičnog događaja, likvidacije, što je izazvalo raspravu o ozbiljnosti pristupa u takvim slučajevima.
I Nizama Hećimović je tražila zaštitu, i to u istom ovom mjesecu, jer se i ona bojala: “bojala za sebe i dijete”!
Obratila se nadležnim institucijama za pomoć, no njen zahtjev za zaštitom nije odobren. Odluka je izazvala strašan slijed događanja, stravičnu likvidaciju u Gradačcu koja je potresla cijelu zemlju. Jer su institucije odbile izdati zaštitnu mjeru koja bi zabranila nasilniku prilazak Nizami, te su obustavili postupak.
Ova dva slučaja otvaraju mnoga pitanja u vezi sa sigurnošću žrtava prijetnji i nasilja u Bosni i Hercegovini. Kako institucije procjenjuju osnovanost prijetnji i donose odluke o pružanju zaštite?
Zašto su se ove dvije žene, Sanja Vlaisavljević i Nizama Hećimović, koje dolaze iz iste države, gradova Sarajeva i Gradačca, udaljenih između sebe 168 kilometara, razdvojile u zaštiti i pažnji javnosti?
Iako obje dolaze iz iste države, razdvajanje u situacijama Sanje Vlaisavljević i Nizame Hećimović možda su objasnili različitim aspektima kao što su javna funkcija, pristup medijima i sistemsko razumijevanje sigurnosti.
Sanja Vlaisavljević je federalna ministrica kulture i sporta, što joj daje viši društveni profil i vidljivost u medijima. Njena pozicija i uloga u vlasti automatski privlače više pažnje. S obzirom na njenu javnu funkciju, odmah se pridavala važnost njenom slučaju kako bi se osigurala njena sigurnost i integritet.
Nizama Hećimović postala je žrtva porodičnog nasilja što je specifično za njenu privatnu sferu. Ovakva razlika u prijetnjama mogla je utjecati na percepciju i ozbiljnost situacije. Ova nesrazmjernost u tretmanu žrtava podsjeća nas na ozbiljne propuste u sistemima koji bi trebali osigurati sigurnost svakog građanina, piše Crna hronika.
S druge strane, Nizamin slučaj je postao veći medijski interes tek nakon tragičnog ishoda. Nažalost, sistemski pristup zaštiti žrtava nasilja i prijetnji nije uvijek dosljedan. To je jasno vidljivo u slučaju Nizame Hećimović, čiji zahtjev za zaštitom nije bio odobren, što je na kraju imalo tragične posljedice.
Tragedija koja se dogodila Nizami Hećimović služi kao gorak podsjetnik da svaki trenutak oklijevanja i propusta u reakciji na prijetnje može imati strašne posljedice.
Nizama Hećimović postala je simbolom ne samo neuspjeha u zaštiti, već i potrebe za društvenim i institucionalnim promjenama kako bi se osigurala sigurnost svih građana, bez iznimke. Ova tragedija nas poziva na akciju, na zajednički napor kako bi se izgradio sistem koji će brzo reagovati na prijave o prijetnji, osigurati pravdu za žrtve i spriječiti tragične ishode.
Nizama je bila mnogo više od svoje tragične sudbine, žrtve nasilja.. Bila je majka, mlada žena koja je tek zakoračila u život, prepuna snova i potencijala. Njena priča oslikava nesavršenosti u društvu koje joj nije uspjelo pružiti adekvatnu zaštitu i podršku, ostavljajući je ranjivom pred nasilnikom. Nizamina sudbina i njeno ime neka služi kao podsjetnik da svaka osoba zaslužuje siguran i dostojanstven život te da moramo zajedno raditi na stvaranju takvog društva.
Danas Nizama, umjesto da je obasjana pravdom i zaštitom koju zaslužuje, Nizama nas zadužuje sve – zašto pravda nije stigla na vrijeme? Ko preuzima odgovornost, ko će pružiti podršku i perspektivu koju roditelj može samo dati svom djetetu sutra, možda “neko se sjeti” kroz stipendiju, kao mali korak prema pravdi koja nije stigla na vrijeme za njenu hrabru majku.
