Haški osuđenik Milivoj Petković: Kajem se za zločine i izražavam sućut bošnjačkom narodu

Milivoj Petković, koji je u Haagu osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina u tzv. Herceg-Bosni napisao je pismo predsjedniku Haškog tribunala, sudiji Carmelu Agiusu.

Pismo je objavljeno danas u sklopu podneska Petkovićevih advokata, kojim oni odgovaraju na protuargumente tužilaštva na njegov raniji zahtjev za puštanjem na prijevremenu slobodu, prenosi Večernji list.U pismu general Milivoj Petković pokazuje “jasne znakove rehabilitacije”, kažu advokati Vesna Alaburić i Davor Lazić u tom podnesku.

Sudija Agius, inače predsjedavajući Žalbenog vijeća koji je 29. novembra 2017. čitao pravomoćnu presudu u trenucima kad je osuđeni Slobodan Praljak ispio otrov i počinio samoubistvo u haškoj sudnici, trenutno je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove i odlučuje o zahtjevima za puštanjem na prijevremenu slobodu, koje je moguće podnijeti nakon isteka dvije trećine zatvorske kazne, ali čije odobrenje ovisi i o tome je li osuđenik prihvatio odgovornost, izrazio kajanje, rehabilitirao se i time zaslužio prijevremenu slobodu.

Haška šestorka pravosnažno osuđena 2017. godine (Foto: EPA-EFE)
Haška šestorka pravosnažno osuđena 2017. godine (Foto: EPA-EFE)

U nastavku u cijelosti pročitajte Petkovićevo pismo, pisano rukom iz zatvora u Belgiji, gdje je rođeni Šibenčanin i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a prebačen na izdržavanje zatvorske kazne:

“Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji uz moj pristanak podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim.

Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik. Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima.

Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina. Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu. Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina.

Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.

Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima.

Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije.

Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikad više nasiljem i ratom.

Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem. Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom molim Vas da ga zanemarite.

S poštovanjem, Milivoj Petković, Leuze-en-Hainaut Prison, Belgija, 30. 8. 2021.”

Podsjetimo, bivši funkcioneri tzv. Herceg-Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora.

Jadranko Prlić dobio je 25 godina zatvora, Bruno Stojić 20, kao i Slobodan Praljak te Milivoj Petković. Valentin Ćorić osuđen je na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Nakon što je u haškoj sudnici zločinac Slobodan Praljak popio otrov, prvi su mu pokušali pomoći osuđenici Milivoj Petković i Valentin Ćorić.

Praljak je popio otrov te se počeo crveniti i grčiti od bolova te je najvjerovatnije uhvatio osuđenika Brunu Stojića za ruku. Teško je disao i hroptao, a Petković mu odvezao kravatu i otkopčao košulju te ga je pokušao reanimirati, dok ga je Ćorić polijevao vodom.

Osuđeni za ratne zločine koje je osudio Haški tribunal ne mogu računati na prijevremeno puštanje na slobodu nakon što je Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) odbio tri takva zahtjeva haških osuđenika jer nisu pokazali znakove pokajanja.

Predsjednik MMKS-a Carmel Agius smatrajući da osuđenici za ratne zločine nisu pokazali pokajanje, odlučio je ukinuti praksu po kojoj se ranije haškim osuđenicima automatski odobravalo puštanje na slobodu nakon odslužene dvije trećine kazne piše Klix.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79