Majčina poruka djeci u inostranstvu: “Svaki dan mi je sve draže i draže što sam vas poslala iz ovog “vještačko normalne sredine”

Kako je biti majka u Bosni i Hercegovini.

Piše: Advija Bajrambašić-Spahić

Odrastanje u ovakvom “neuređenom, korumpiranom, negostoljubivom” sistemu pružilo je, mojoj djeci, podlogu za život za koji sam ih i sama spremala te mi uveliko olakšalo posao.

‘Majka nas je odgajala strogo, morao se znati red i osjećaj za odgovornost”. To su riječi moje Hena Horton. Kao tinejdžerice nikad nisu smjele kasniti, nikad lagati. Morale su učiti i izvršavati svoje obveze na vrijeme i sve što su mogle, morale su raditi samostalno.

S druge strane, omogućili smo mi je sve sto su željele i što im je potrebno, naravno koliko su nam naše “nedržavne” pa čak ni “prosječne” BiH plate dozvoljavale i nikada im ništa nije nedostajalo, a posebno ono vezano za njihove talente ili opredjeljenja.

Svaki dan mi je sve draže i draže što sam vas poslala iz ovog “vještačko normalne sredine” gdje ne smiješ napisati svoje mišljenje jer si “pobogu” neprijatelj, izdajnik……

Gdje moraš biti “nečiji” od sporta do zapošljavanja. Gdje se djeca od vrtića raslojavaju na onu “nečiji i ničiju”. Ovdje ljudi vole da ih se laže, da im se smjeskaš, uvlačiš, razvlačis i tako dalje. Nismo vas poslali sa velikim očekivanjima, da budete “svjetski igrači, naučnici ili šta već”, dovoljno je da postanete DOBRI LJUDI, da živite od svog rada I DA BUDTETE SRETNE ❤  Djeco moja, srce mi se cijepa, željna sam vas, pola noći mislim o vama a drugu polovinu čekam da svane. Ali…….

Neka vas tamo, jer mi smo ovdje duboko metastaziralli, jede nas ta baja, ne pita “jel dosta”.
Zašto sam ovo sve napisala???? Pa razloga je puno i ko bude čitao možda i pronađe odogovor na mnoga pitanja koja su mi i sami postavljali ili pak mislili. Nije ovo nikakva patetika, ne kukam, nego konstatujem, sama sebi “valjda” dajem potvrdu da smo ispravno postupili.

Pozzz i za one koji nas suportaju a boga mi za one koji bas više i ne 🙁