Moj život van Bosne je sve izvjesniji, a za to sigurno svoje zasluge ima rad naših dobrih – siguran sam i poštenih inspektora

Godina 2019. prilazi kraju. Ja ću je dočekati u Medellinu, u Kolumbiji, u gradu u kojem bih mogao, a možda i hoću živjeti. Moj život van Bosne je sve izvjesniji, a za to sigurno svoje zasluge ima rad naših dobrih – siguran sam i poštenih – državnih, federalnih, kantonalnih i općinskih inspektora i inspektorica koji su me na različite načine posjetili u 2019. godini. Ipak, da se prerano ne obraduju oni koji su na tome radili i koji su ih slali – ako odem, ja nisam otjeran iz Bosne, već idem prvenstveno jer volim biti tamo gdje je bolja hrana, bolje vino, bolji zrak, gdje ima Ubera, gdje u bolnicama ima zavoja, gdje je internet brz i jeftin, gdje su porezi manji, tj. gdje je meni bolje.

Dan nakon što sam dao intervju na o uspjesima MRD-a i našim međunarodnim planovima, a u kojem sam još jednom ukazao na nerad političara u oblasti kulture zbog kojeg će kultura u BiH zasigurno propasti, kao i sve drugo, i također tačno na dan otvaranja velike konferencije Evropski muzej godine, u razmaku od sat vremena, na četiri adrese u firme i organizacije povezane sa mnom došle su četiri različite inspekcije u različite inspekcijske nadzore. Inspekcijski teror nastavljen je mjesecima (sa preko deset dodatnih inspekcijskih nadzora sa svih nivoa), kopalo se po najsitnijim detaljima, višemjesečni uvidi su vršeni u desetine hiljada stranica dokumentacije. Još nema konačnog ishoda, slijedit će višegodišnji sudski procesi u kojima ćemo nadam se, ako bude pravde, dokazati tendenciozna i nezakonita postupanja inspektora. Iako je cilj nekih od nadzora bio jasan – u potpunosti ugroziti poslovanje organizacija i firmi s kojima sam povezan (da, uključujući i Muzej ratnog djetinjstva) – sve što radim će opstati i bit će još jače. Ali sa jednom važnom promjenom – dio poreza od sada ide van BiH jer već radim na osnivanju firmi i organizacija u državama koje nisu privatne, u kojima je tržište slobodno, i u kojima nema inspekcijskog terora. Pa kad svi što vrijede odu, i bagra ne bude imala para za plate, neka jedu jedni druge, ili neka pojedu svoje pečate i papire.

Posljednjih sedam godina ja oko šest mjeseci godišnje provodim van Bosne. To preporučujem svakome ko je u bilo kakvoj prilici, ne zato što sam pesimističan, negativan, ili ogorčen, već upravo suprotno – zato što sam pun života i zato što sjajno vino u restoranu u Italiji košta manje nego u Sarajevu, što je internet na plaži u Dominikanskoj republici odličan i pouzdan za rad, i zato što u Medellinu možete na svakom ćošku ručati za 15 maraka na nivou na kojem u Bosni ne možete ni za 150. Život u Bosni nije samo toksičan zbog lošeg zraka i stvari koje čitamo u vijestima. On je loš zbog toga što nema slobodnog tržišta, nema nadmetanja u kvalitetu, i nema nadmetanja u dobru. Zato što je ono malo preostalih resursa oteto od poštenih i vrijednih i dato uhljebima, najgorem ljudskom šljamu. Bosna kao ideja je na izdisaju, a ono što Bosna danas zaista jeste je jedan monstruozni pljačkaški aparat u službi onih najgorih.

Želim vam svima (ne vama bijednicima koji ste pokušali da me uništite i čitate me da vidite jesam li slučajno pao; vama ću se tek baviti kako treba u godinama koje dolaze) bolju 2020. nego što je bila 2019. Ako vašu dobrobit budete vezali isključivo za Bosnu, bit će vam gora, jer će Bosni 100% biti gora. U Bosni ne može biti bolje dok ne dođe do totalnog kraha i restarta sistema. Budite sretni koliko god možete, pijte dobro vino, pivo ili sokove, kako ko voli, jedite dobru hranu, koristite tehnologiju da si otvorite put ka drugim tržištima, putujte i budite s ljudima koje volite. Život je kratak da bismo ga gubili na Bosnu. Živjeli. 🍻

Kada sam pisao jučerašnji status kojim sam želio djelimično sumirati 2019. godinu, mislio sam da će ga čitati samo malo širi krug prijatelja i poznanika. Na kraju sam dobio preko 200 zahtjeva za prijateljstvo i poruka podrške od ljudi iz cijelog svijeta – i onih koji još žive u BiH, i onih koji su (ne)davno otišli. Hvala vam svima. Pokušat ću u ovom postu obrazložiti neke stvari koje su možda pogrešno protumačene u prošlom.

Čitajući vaše poruke i iskustva sa bh. državnim aparatom za otimačinu koji je mnoge već otjerao iz Bosne, nisam mogao ne razmišljati o inspektoru Rasimu. Rasima sam se, inače, ove godine sjetio dosta puta.

“Jasminko, djeluješ mi kao da sam te tako uspio nasekirati, da ćeš se večeras objesiti”, rekao mi je slavodobitno, razvlačeći svoj mahalski zli osmijeh tokom jednog od naših susreta. Gledao sam Rasima u oči i razmišljao o prijateljima koji su izvršili samoubistvo, o kolegi koji je sjedio tu sa mnom, a nekoliko mjeseci prije toga doživio je porodičnu tragediju. Danima sam poslije razmišljao o Rasimu. Šta da nemam sistem podrške koji imam oko sebe, da nemam resurse koje imam? Šta da mi Rasim otima jedini hljeb djetetu sa stola? Šta da sam ja tih dana razmišljao o samoubistvu?

Uzalud smo Rasimu mjesecima objašnjavali šta je web hosting i zašto ga moraš imati, i zašto je prirodno da ga platiš karticom putem interneta: uhljeb to ne zna i ne mora znati. Uzalud smo mu objašnjavali da ne možeš realizirati projekte vrijedne preko 2 miliona KM bez da nekad nekome platiš kafu, ručak ili refundiraš troškove taxija po budžetu projekta. Uhljeb je bio na zadatku, i oporezovao je sve što mu je stiglo pod ruke, uključujući i slatkiše i foto papir korišten u fotografskim radionicama za djecu sa poteškoćama u razvoju. Ponegdje se previše zaletio, pa ćemo to rješavati na sudu; ponešto nažalost zbog loših ili loše definisanih zakonskih rješenja može i odbraniti.

Sami rezultati tih inspekcijskih nadzora, koliko god nadrealni bili, nisu ni toliko važni. To je dio posla u poslovnom okruženju kakvo je Bosna. Važna je Rasimova poruka koja na prvu može izgledati bezazleno, ali zapravo otkriva svu raskoš zločinačkog sistema: ako ne radiš po njihovom i za njih spremni su i da te ubiju (sjetimo se Slaviše Krunića, banjalučkog poduzetnika koji je smetao sistemu). Metoda ima raznih, a što više razgovaram s ljudima, više sam svjestan da je inspekcijski teror jedna od omiljenih. Za nju se ne ide u zatvor jer je ubistvo teško dokazati.

Rasim, naravno, nije najveći problem u Bosni. On jeste glup i jeste zao, ali on je tek pijun, ne menadžer državnog aparata za otimačinu. “Rasime, da znaš koliko sam jak, ne bi ti palo na pamet da se zbog tebe mogu objesiti”, odgovorio sam mu na onu bijednu izjavu. Rasim se smješkao, meni nije bilo smiješno. Bio sam ozbiljan, ali svjestan da sam privilegovan što mu to mogu reći.

Tekst koji sam napisao jučer je pomalo ličan, ali jasno je po reakcijama da iskustva o kojima govorim pripadaju mnogima od nas. Hvala Klixu i Buki koji su htjeli da ga prenesu na svoje portale – tokom mog rada u Bosni u prethodnih 15-ak godina mediji su bili važna podrška generalno, a posebno u borbi sa sistemom. Nisam to želio jer je taj tekst napisan za uži krug ljudi i može biti pomalo pogrešno shvaćen.

Neki ljudi su mi pisali da im je žao, neki su mi nudili pomoć, neki su se zabrinuli za mene. Ništa od toga nije realno, niti potrebno, niti je cilj posta bio da izazove takve osjećaje. Ja radim u cijelom svijetu, ni na koji način ne zavisim od sistema, i živim, bez obzira na rasime i njihov trud, najbolje godine svog života. Neki su shvatili da sam ogorčen i frustriran; u nekoj mjeri sigurno jesam, kao i većina nas, ali ne pretjerano. Ja sam izuzetno sretan čovjek koji je već sa 30 godina ostvario većinu svojih snova i ambicija.

Neki su mi također pisali da ne idem iz Bosne. Ja u statusu nisam ni napisao da sam odlučio da se odselim iz Bosne, a i da se selim, ne bih to dramatično najavljivao niti smatram da bi moj slučaj bio poseban – svaki dan se iz Bosne odseli 58 ljudi samo u Njemačku, i samo legalno. Mnogi od njih idu iako imaju odlične poslove ili razrađene biznise u Bosni. Odlazak nekih od njih sigurno ima i veće negativne društvene, a i ekonomske efekte od mog eventualnog odlaska. Ja sam samo želio napisati da se sve bolje osjećam van Bosne, nego u Bosni. I da šest mjeseci, koliko u prosjeku zadnjih desetak godina godišnje provedem van BiH, može, i vjerovatno hoće, postati sedam ili osam, ko zna, možda i dvanaest.

Ali također, i ako odlučim da se odselim, ja se zbog toga nikome neću pravdati. Ja mislim da se razgovor o odlasku (mladih) iz BiH generalno vodi na pogrešnim osnovama. Raspravlja se o ljudima koji su otišli, o njihovim motivima, pa ih se i osuđuje. “Zašto idu ako imaju dobar posao?”, “Zašto ne ostanu ovdje da mijenjaju stvari?”. Da pokušam odgovoriti na ova pitanja trebalo bi mi dosta prostora i postova. Ali hoću samo da kažem da je meni to potpuno jasno, i da sam prešao sve faze od “treba ostati i boriti se” do “treba biti tamo gdje ćeš biti sretan”. Mislim da je to jedini validan kriterij – naša vlastita sreća. Ovaj državni aparat za otimačinu kojem tepamo “država” bezvrijedan je i ne vrijedi ni grama naše sreće, a pogotovo zdravlja. Ko misli drugačije ili je dio zločinačkog sistema, ili ga nije iskusio na svojoj koži.

Fotografija uz ovaj post je sa putovanja na kojem sam već dva mjeseca, iz Dominice, male otočne karipske države, 81. koju sam posjetio u životu. Planinareći kroz ovu prašumu razmišljao sam kako je život dobar, i kako svijet krije predivne, savršene prostore. Oko nas nije bilo nikoga, jedini zvuk pravile su hiljade insekata i ptica. Razmišljao sam da postoje savršena mjesta na kojima sreću ništa ne ometa. I onda sam, po ko zna koji put u Dominici, osjetio da me ujeo komarac. Smijao sam se razmišljajući kako potpuni sklad ipak ne postoji i tad sam se sjetio inspektora Rasima. Rasim liči na komarca jer je potpuno bezvrijedan i samo sisa tuđu krv. Ipak, tu sličnost završava. Komarci su superiorni jer su slobodni, i lete gdje žele, a ne tamo gdje ih neko šalje.

Za mene je 2019. godina bila godina novih međunarodnih nagrada i priznanja, novih investicija, novih uzbudljivih poslovnih izazova, novih sjajnih putovanja. Bez obzira na iskustva iz prošlog posta, ja imam sreću da ću je pamtiti po dobru. Za mnoge moje prijatelje ona nažalost nije bila takva. Nadam se da će 2020. biti bolja. Još jednom, živjeli, i hvala vam na podršci. 🍻

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79