Sporazum o policijskoj saradnji između Bosne i Hercegovine i Srbije iz 2011. godine ponovo je u centru pažnje nakon što je ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, zatražio njegovu suspenziju na posljednjoj sjednici Vijeća ministara.
Konaković je naglasio da ne vjeruje srpskoj policiji, podsjećajući na njihovu ulogu u ratnim zločinima u Prijedoru i drugim mjestima tokom rata.
“Zato što je policija Srbije po presudama iz Haga u slučajevima Stanišić, Simatović i drugi, slala svoje policajce i u Prijedor i druga mjesta, i učestvovala u ratnim aktivnostima, koje su rezultirali genocidom i ubijanjem. Zato što u tu Srbiju i takvu policiju, ja ne vjerujem”, izjavio je.
“Sve dok osporavaju suverenitet BiH, dok zaobilaze državne institucije, dok govore da je RS država, dok derogiraju naše institucije, ja takvoj Srbiji ne vjerujem. Ni Hrvatskoj još uvijek ne vjerujem. Na putu su uspostavljanja povjerenja. Ne vjerujem tim policijama. Zalažem se za reviziju jer želim BiH da vratim nadležnosti”, dodao je ministar Konaković.
Međutim, postavlja se pitanje zašto o ovom spornom sporazumu šute ostali lideri iz Trojke, uključujući predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Denisa Bećirovića, i bivšeg lidera SDP-a, Zlatka Lagumdžiju. Zašto ovaj sporazum nije bio tema šireg političkog diskursa ranije, iako je na snazi već godinama?
Ako je sporazum zaista toliko štetan za BiH, zašto se tek sada o njemu raspravlja?
Šutnja drugih političkih lidera može ukazivati na dublje probleme unutar države, gdje ključna pitanja ostaju neadekvatno adresirana.
