Očaj radnika Solane Tuzla: Bilo je loših perioda, ratova, ali nikada ovo nismo doživjeli!

“Radnici žele da je njihova firma prosperitetna, da posluje sa dobiti i da se ta dobit stalno uvećava, ali je nedopustivo da radnici u jednoj takvoj firmi svaki dan žive sve lošije. Ovo nije ni doba vazala, ni doba robova…”

Iz Sindikalne organizacije Solana d.d. Tuzla i Samostalnog sindikata radnika hemije i nemetala u Federaciji BiH na adresu predstavnika grupacije AS Holding, većinskog vlasnika Solane Tuzla, upućeno je otvoreno pismo u kome se iznosi gomila problema sa kojima se radnici suočavaju i traži sastanak na rukovodstvom AS Holdinga. Kako do sastanka nikada nije došlo, a kako se u pismu navodi, ni do odgovora druge strane, radnici Solana Tuzla u očaju su se obratili javnosti.

U nastavku prenosimo dio njihovog pisma, koje je u posjedu DEPO Portala…

Poštovana gospodo,

Dana 09.08.2022.godine, ispred Sindikalne organizacije Solana d.d. Tuzla i Samostalnog sindikata radnika hemije i nemetala u Federaciji BiH, uputili smo Vam pismo u kojem smo tražili da se organizuje zajednički sastanak predstavnika vlasnika i predstavnika sindikata. Cilj sastanka je bio razgovor i dogovor o poboljšanju prava radnika polazeći od uslova rada te materijalne i egzistencijalne sigurnosti radnika i njihovih porodica.

Dali smo Vam rok od sedam dana da se očitujete na naš zahtjev, ili tačnije MOLBU, ali do danas, 26.08.2022. godine, nikakvog odgovora nema.

Da bismo javnost upoznali o čemu se radi, evo i dijela upućenog Vam pisma:

„Budući da od dana, kada ste preuzeli većinski udio u firmi Solana d.d. Tuzla, nismo nijedanput imali prilike da komuniciramo (a željeli smo to, i tražili od direktora Solana d.d. Tuzla u više navrata da upriliči naš susret), prinuđeni smo na ovaj način da Vam se obratimo. Pišemo Vam, jer imamo utisak da nemate uvid i saznanja u sve ono što se u Solani dešava i sa kojim problemima se suočavaju radnici Solane.

Naime, Solana, kao jedna od respektabilnih firmi, koja je to bila cijelo vrijeme od svog osnivanja (od 1885. godine), nikada nije imala lošiji odnos poslodavaca prema onima koji su je stvorili, koji su u njoj radili, koji su od solanskog hljeba prehranjivali, školovali, na put izvodili svoju djecu, gradili i ostale gigante u svom okruženju, dakle nikada lošiji odnos onih koji su vodili ovu firmu prema radnicima nismo doživjeli.

Bilo je u istoriji teških perioda, ratova, otežanog poslovanja, ali su svi od rukovodstava do radnika zajedničkim snagama, odricanjima i željom da ova firma opstane, uvijek nalazili načina da prevaziđu sve nedaće koje su ih zajedno snalazile, i stanu u sami vrh privrednih subjekata.

Jedan od takvih perioda je bio i period poslovanja za vrijeme i poslije zadnje agresije na našu zemlju (1992.-1995.). Radilo se onako kako se znalo, moglo i umjelo u okolnostima koje su za sve nas bile jako teške i bolne, bez plaće, ali su radnici radili, da bi sačuvali svoju firmu. Ali, moramo naglasiti da solanski radnici i njihove porodice nisu bili prepušteni sami sebi. Redovno su dijeljeni paketi osnovnih prehrambenih proizvoda, tako da je bilo lakše preživjeti ta teška vremena, organizovana je bila ishrana, redovno su radnici imali topli obrok, pa čak se i na liniju otpremala hrana za naše borce.

Poslije završetka rata, trebalo je ponovno krenuti s povećanom proizvodnjom, osvajanjem sada novih stranih tržišta (Srbija, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Kosovo…), koja su do zadnjeg rata činila jedinstveno tržište na kojem je naš proizvod, naša Solana imala monopol.

Dakle, radilo se u otežanim uslovima manje ili više uspješno, ali nedovoljno za veći prosperitet firme. Međutim, i u takvim uslovima solanski radnici su radili, niko nije napuštao firmu, iako je bilo zaista teških perioda.

Takvo otežano poslovanje, moramo reći i možda neadekvatno vođenje firme, Solanu je dovelo u dubiozu od 20.000.000 KM duga, po raznim osnovama, zastarjele mašine koje više nisu mogle postići potreban kapacitet proizvodnje, niske plaće, nemogućnost radnika da podižu kredite, jer banke nisu davale kredite radnicima firmi koje nisu bile solventne, ovjera zdravstvenih knjižica na period od 15 dana ili po potrebi.

I tada, 2006. godine, u Solanu na mjesto direktora dolazi dr. Izudin Kapetanović. On vraća dugove od 20.000.000, kupuje nove mašine (H&B, robot za mašinu 5/1, najsavremenije mašine senzani i prasmatic za pakovanje asortimana 1/1, mašinu za tabletiranje soli…), investira u izgradnju novog visokoregalnog skladišta vrijednosti 13.000.000 KM, mijenja staru trafo stanicu, kupuje novo rinfuzno skladište… sve višemilionska ulaganja. Pored toga, povećava radnicima plate, izmiruje zaostale obaveze uplate poreza i doprinosa radnicima, tako da radnici mogu ići u penziju, mogu se liječiti, mogu dizati kredite. I na kraju, pored svih davanja, posluje se sa dobiti. Radnici u miru prirodnim odlivom odlaze u zasluženu mirovinu, po potrebi se primaju i novi radnici, kako sa nižom tako i sa visokom školskom spremom. Dakle nastupio je jedan zlatni period kako za Solanu, tako i za njene radnike. Nećemo reći da je sve bilo idealno, ali kad se danas osvrnemo na taj period, čini nam se i da jeste.

Krajem 2017. godine većinski udio u Solani preuzima AS Holding. Za male pare dobiva jednu razvijenu, uspješnu, prosperitetnu firmu, prepoznatu u regiji bivše nam zajedničke države, ali i šire, u Mađarskoj, Bugarskoj, Americi, Švedskoj… Mislili smo da će jednim još domaćinskijim poslovanjem biti nastavljena uzlazna putanja uspješnog poslovanja, kako za firmu, tako i za njene radnike. Ali, na samom početku se pravi vještački gubitak.

Ali tada počinje „uspon“ Solane koja je ulaskom AS Holdinga na naprijed navedeni način deklarisana kao gubitaš. Ovaj „USPON“ će biti rezervisan samo za poslodavca, a kako se vremenom pokazalo pad, jad i čemer za solanske radnike. Tako je u stvari svo ovo vrijeme i bilo za poslodavca. Višemilionske dobiti posljednjih godina su išle u džep vlasniku, a radnici od toga nisu imali ništa. Samo se pitamo koja je to ekonomija.

I malo manje učeni ljudi znaju da ako dolazi do smanjenja radne snage, to utiče na povećanje dobiti, povećava se produktivnost, pa bi valjda i radnici to morali osjetiti. Čim je AS Holding ušao u Solanu, odmah je počela priča o višku radnika. Nije jasno još uvijek da li je ta priča sada završena, kada praktično za četiti godine cca 100 radnika manje radi u Solani. Naglašavamo da je obim posla za svakog radnika bar tri puta veći.

Prije rata u Solani je bilo zaposleno oko 1.300 radnika, danas ih je oko 280. U usporedbi sa prijeratnom proizvodnjom (rekordna je bila 200.000 tona soli), sadašnja nije mnogo manja. Dakle smanjenjem broja radnika za cca 80% od prije rata, proizvodnja bi trebala biti oko cca 40.000 t, a nije, manja je recimo za oko 20%…

Drastično se radi i računa samo kako da se što više uštedi, a najviše preko leđa radnika. Ukida se radnička menza, što je nezapamćeno u istoriji Solane, smanjuju se plaće, prvo ukidanjem svih položajnih dodataka, a zatim smanjenjem plaća VSS stručnoj spremi, a onda i ostalima. Radi se sistematizacija kojom se ukidaju radna mjesta.

Postavlja se pitanje, kako da radnici Solane prežive danas sa manjim plaćama nego što su imali prije pet godina i sa daleko skupljim životom? Da li je iko razmišljao kako da radnicima olakša život u vrijeme pandemije korona virusa, u vrijeme inflacije i drastičnog porasta cijena svih životnih namirnica i goriva, koje se dešavaju ove godine.

Sve države, sve vlade, sve iole ozbiljnije firme pomažu svojim radnicima, samo se u Solani niko ni ne osvrće na one koji stvaraju dobit, za vlasnika, ali pune i budžet naše države. Mimo sindikata i usvojenog pravilnika o radu i pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, podizale su se plate pojedinim radnicima čime se kupovala njihova lojalnost, ljudima se prijeti otkazima ukoliko iznesu svoje mišljenje, ljudi rade bez dana odmora i po dvije sedmice, radnici se zovu protuzakonito poslije radnog vremena da dolaze na intervencije, što se do skora nije ni plaćalo, nego se računalo kao narađeni sati, te su mogli koristiti kao slobodne dane. A kako da koriste slobodne dane kad nema ko da radi?

Radnici se zovu sa godišnjih odmora, zovu se u večernjim satima da dođu da rade u noćnu smjenu. Radnici koji dođu na posao ne znaju na kojem će radnom mjestu raditi taj dan. Toliki su pritisci, jer se radi bez struke i nauke, po sistemu svi mogu raditi sve, a to nikad nigdje nije bilo gdje se drži do kvaliteta i gdje postoji sistem. Takva je psihoza da ljudi masovno napuštaju Solanu.

Radnici idu u prijevremenu penziju jer više ne mogu izdržati psihičke i fizičke pritiske, napuštaju je i oni koji imaju zaposlenog i bračnog druga i riješeno stambeno pitanje, napuštaju je radnici svih stepena stručne spreme, od SSS, VK do VSS. I taj trend se nastavlja. A od Uprave ni traga zabrinutosti.

Radnicima se na svaki način izbjegava priznati povreda na radu, sve se deklariše kao nepažnja ili drugi razlog, samo da ne bude povreda na radu. A kako da radnik bude pažljiv kad mora i psihički i fizički biti na više strana, kada mu se svaki dan povećava norma, obim posla?

Nikada u istoriji Solane proces proizvodnje nije vođen bez inženjera. Samo onaj ko ne razumije, ko ne poznaje proces, to može dopustiti. Na jednoj strani se štedi (uzimajući od radnika sve što se može), a na drugoj se nestručno i nerazumno ponaša. Ali za takve stvari nikom ni dlaka s glave ne fali. Nerazumljivo je da ne brinu oni koji za to primaju platu. Nije jasno da li za to znaju vlasnici!

Na kraju, jasno je da vlasnik želi da ima što veću dobit i to niko ne spori, ali je nedopustivo da radnik ne može sa tako požrtvovanim radom, radnik koji stvara taj profit, preživjeti, imati dostojanstven život, da kao čovjek ne može prehraniti svoju porodicu. Postavlja se pitanje, ko ima veće moralno pravo, da li onaj koji preko leđa radnika ostvaruje profit i želi ga svake godine povećavati ili onaj koji radi, koji omogućava da se stvori ta dobit, a ne može svojoj porodici i sebi obezbijediti život dostojan čovjeka?

Radnici žele da je njihova firma prosperitetna, da posluje sa dobiti i da se ta dobit stalno uvećava, ali je nedopustivo da radnici u jednoj takvoj firmi svaki dan žive sve lošije. Ovo nije ni doba vazala, ni doba robova…, navodi se, između ostaloga, u podužem pismu, koje je u posjedu DEPO Portala, a koje potpisuje Samostalni sindikat radnika hemije i nemetala u Federacije BiH i predsjednica Ilvana Smajlović.