Pisac iz BiH poručio: Kod nas Tesla ne bi mogao biti ni portir u Elektroprivredi ukoliko nije član vladajućih

”Živimo u eri konzumerizma. U tom kontekstu, knjiga je roba. A već sam pomenuo da nemamo knjižarsku mrežu za plasman te „robe“. Uzevši u obzir da baštinimo kako je završetak rukopisa ujedno i kraj posla za autora, ne treba da čudI kako za posljedicu imamo traumu kod mnogih.

Unutar takvih trauma i sujeta, kao posljedicu istih tih trauma, teško je od nekoga očekivati da vam pokloni vrijeme i energiju. To su jedini mediji koje, kada date, nepovratno ste ih se oslobodili. I kao krunu za uloženi trud vam slijedi prezir onog kome ste bili na usluzi”, izjavio je Sokolović u razgovoru sa novinarom magazina BUKA.

Bosanskohercegovački književnik Emir Sokolović do sada je objavio četrnaest autorskih knjiga, a veliki broj njegovih djela nastalih u obliku nekomercijalnih audio knjiga donirani su ”Udruženju slijepih”. U Italiji je osvojio preko pedeset nagrada za svoj rad, od poezije, proze do nagrada za dramske tekstove. Predstava „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“ premijerno je izvedena u Krakovu 2010. godine. Njegova djela prevođena su na nekoliko svjetskih jezika i objavljivana u zbornicima i antologijama, a od 2012. godine upravlja umjetničkim klubom ”Plava paleta”. Bez ikakve finansijske pomoći, Emir 2015. godine u Zenici organizuje Međunarodni književni festival „Pero Živodraga Živkovića. Festival je pod pokroviteljstvom ambasada Italije i R Srbije i medijskim pokroviteljstvom „Oslobođenja“ i „Nezavisnih novina“.

O stanju u književnosti u Bosni i Hercegovini razgovarali smo sa impozantnim umjetnikom Emirom Sokolovićem

Gospodine Sokoloviću, u kakvom je stanju BH. književnost danas?

Sokolović: Da bismo ozbiljno govorili o pisanoj riječi, moramo definisati parametre koji ju određuju. Nikako si ne mogu dozvoliti promišljati o bilo kojoj oblasti ukoliko se ne definiše krajnji „proizvod“ i plasman istog. Bilo koje drugo promišljanje je napuhivanje balona unutar kojeg nastojimo izgraditi „objektivnu viziju“ i udovoljiti svopstvenoj sujeti. Danas i ovdje ne postoji izdavač. Najčešće imamo doregistrovane štamparije koje diletantima prodaju njihovu samodopadljivost i predstavu o veličini. Najbolji pokazatelj za navedeno je da u BiH ne postoji ozbiljna knjižara u kojoj bi se moglo doći ni do osvjedočenog književnog naslova, a da ne kazujemo o knjigama suvremenika. Dalje od pomenutog ne treba kretati. Mislim da to najbolje definiše stanje u BH književnosti danas. Naprosto su je sveli u nivo groteske.

Ima li dobrih autora mlađe generacije?

Sokolović: Naravno. Za očekivati je, kao i uvijek i svuda. Poenta je u vidljivosti pomenutih. Posebno ako se uzme u obzir da ne postoji uredna književna periodika i nesporni principijelni autoriteti koji će njihovo djelo objektivno vrjednovati. Vjerovatnoća da ćete naići na nekog od mlađih autora sa autentičnim i vrijednim rukopisom je minimalna jer, a priori, podrazumijeva i poznavanje znanih poetika da biste sami mogli zauzeti stav spram njihovog djela. A tu je previše tih „ako“. A na konkretno pitanje da li ih ima, svakako da da.

Da li su književnici okrenuti sebi, ili su spremni da nesebično pomognu i svojim kolegama?

Sokolović: Živimo u eri konzumerizma. U tom kontekstu knjiga je roba. A već sam pomenuo da nemamo knjižarsku mrežu za plasman te „robe“. Uzevši u obzir da baštinimo kako je završetak rukopisa ujedno i kraj posla za autora, ne treba da čudi kako za posljedicu imamo traumu kod mnogih. Unutar takvih trauma i sujeta, kao posljedicu istih tih trauma, teško je od nekoga očekivati da vam pokloni vrijeme i energiju. To su jedini mediji koje, kada date, nepovratno ste ih se oslobodili. I kao krunu za uloženi trud vam slijedi prezir onog kome ste bili na usluzi. Treba nesagledivo razumjevanje kada i činite da vas takvo što ne kontaminira i ne ukrade vam vas same. Za takve radnje morate jako dobro poznavati gramatiku i uvijek biti svjesni šta je u rečenici subjekat, a šta objekat.

U kakvom je stanju izdavaštvo?

Sokolović: Unutar ovih balkanskih geografija, razgovor o izdavaštvu bi bio krajnje neozbiljan. Govorimo o prostoru unutar kojeg je tiraž od pet stotina primjeraka senzacionalan i gdje biografije određenih starleta i javnih ličnosti odnose ključne nagrade iz beletristike. Da biste razgovarali o ozbiljnoj izdavačkoj politici, morate prvo imati edukovanu čitalačku publiku. Nije to publika kod koje se maksimalni intelektualni napor svodi na senzacionalistički naslov u bulevarskoj štampi. Počnimo od osnovnog pitanja koje najbolje definiše pomenuto pitanje: koji izdavač u BiH ima uposlene sve stručne kadrove koji su neophodni za jedno seriozno ukoričenje?! Ja za takvog nisam čuo.

Imaju li književnost i politika dodirnih tačaka?

Sokolović: Definitivno je sve politika. Pitanje bi bilo koliko je književnost autonomna u odnosu na politiku, a to je pitanje za svakog autora ponaosob. Sloboda je najskuplja i ukoliko ju istinski trebate, onda nema kompromisa, a da ne kažemo kombinacija sa oficijalnim ili inim politikama. Sve je interes, ali najkomotnije je kada je vaš interes iznad perceptivnog, pa ste mu sami vladalac. U suprotnom imajte uvijek na umu da i anđeo, ako smoči krila u fekalijama, zaudara kao i sama fekalija.

Postoje li salonski pisci?

Sokolović: Ako govorimo o esnafskoj podjeli, u mojoj percepciji postoje samo pisci i oni koji to nisu. Čim pridjevom nešto naznačavate, vi, u suštini, apostrofirate manjkavost istog. Stoga, nekog autora vrijednost njegovog djela čini piscem ili bilo čime drugim što ne zavrjeđuje pažnju. U utičnici struje ili ima ili nema.

Kakvo je stanje sa književnim okupljanjima i večerima?

Sokolović: Jezivo. Niko od autora, ili bar organizatora književnih programa, ne čini ništa na animiranju publike. Ti rpogrami su sami sebi postali za cilj. Vispreni su se dosjetili, potom, da organizuju pjesničke maratona kako bi sami bili i autor i publika. I gdje tu ima smisla?! Nigdje. A to je samo ogledalo erozije koja je u cjelosti zahvatila i sam korijen književnog bića. Kvalitetna publika se njeguje kao cvijet u vrtu. Ali kako današnju mainstream književnu buljumentu interesuje samo materijalna valorizacija njihovog djela, oni su se odredili spram politika, a ne publike. Stoga, sve što se događa ne treba mnogo ni da čudi.

Ulaže li država u umjetnost i zašto ne?

Sokolović: U drugom dijelu pitanja i sami ste dali odgovor. A sada bi trebalo pojasniti i zašto?! Uvijek i svugdje je interes, a za neku neuređenu državu jedino što je bitno jeste biračko tijelo koje slijedi, a ne koje misli. Ukoliko je država i prisutna, bolje reći njeni eksponenti, onda je to, žargonski rečeno, rastaljivanje. Zaboga, treba se otrijezniti i vidjeti da živimo u zemlji u kojoj Nikola Tesla ne bi mogao biti ni portir u Elektroprivredi ukoliko nije član vladajućih.

Kome treba kultura u ovoj državi?

Sokolović: Samo stvaraocima, jer je to njihova suština, sa njom oni žive, a bez nje vegetiraju.

Ima li izlaza iz ove situacije?

Sokolović: Ima. U autorovom eskapizmu unutar kreacije. Sve ostalo je traćenje resursa…


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79