Danas se navršava prva godišnjica od smrti akademika Muhameda Filipovića, zasigurno jednog od najpoznatijih i najplodnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, istaknutog filozofa, teoretičara, esejiste, čovjeka, naprosto, velikih zanimanja i znanja.
Piše: Faruk Vele
Prva godišnjica smrti akademika Filipovića prilika je da se prisjećamo njegovog značajnog djela doprinosa u afirmaciji i odbrani Bosne i Hercegovine.
Bosanski duh
Osporavan, napadan, minimiziran, stigmatiziran, proganjan, profesor Filipović je bio svjedok (često i neugodan) jednog vremena u kojem se bosanskohercegovački čovjek suočavao s raznim izazovima, od negiranja do pokušaja uništenja ove zemlje i genocida nad Bošnjacima, ali i raznih izdaja.
Još prije čuvenog eseja Bosanski duh u književnosti, šta je to, ali i poslije, akademik Filipović je bio na braniku interesa Bosne, bosanskog jezika, bosanske kulture…
Često usamljen, dokazivao je da ovo nije “tamni vilajet” i prostor na kojem se “ništa kulturno bitno” već stoljećima nije dešavalo, čime se lakše osporilo i postojanje tako “sadržajno ispražnjene” Bosne.
Kao takav, doživljavao je razne napade svih onih koji su željeli vjerovati da je Bosna nemoguća država. Nije ih se bojao, nije nikada ustuknuo, zato su ga tako podmuklo prezirali…
Svoju dušu ispustio je uoči Dana nezavisnosti, praznika države za koju se svim srcem borio.
Za život a se družio i sarađivao sa velikanima poput Maka Dizdara, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Skendera Kulenovića, Husrefa i Envera Redžića, Hazima Šabanovića i mnogih drugih. Politički je, posebno prije i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, surađivao je i s rahmetli Alijom Izetbegovićem i, naravno, Adilom Zulfikarpašićem.
Kako sačuvati Bosnu?
Govoreći autoru ovih redaka o budućnosti Bosne, u intervjuu koji je posthumno objavljen, kazao je:
“Tačna je Vaša konstatacija da je glavni i najbitniji problem i ono što je me je najviše okupiralo i o čemu sam mislio, bilo pitanje o sudbini nas Bošnjaka i naše zemlje Bosne.
Ono se u mojoj svijesti javlja od najranijih pamćenja kad sam slušao mog oca, kako prilikom dugotrajne kahve koju je pio sa mojom majkom, redovni pregled novina završava pitanjem: “Šta ti misliš, Đula, šta će biti s nama muslimanima?” Svi razgovori mojih amidža i starijih rođaka su se u konačnici vodili na isto to pitanje, jer je cjelokupno iskustvo našeg postojanja govorilo da postoje stabilne snage koje neprestano ugrožavaju opastnak naše domovine i nas kao njenih sinova.
Ovo što je nekada bilo samo osjećanje brige, postepeno je u meni sazrijevalo u spoznaju o tome da je Bosna posebna zemlja koju okolne zemlje i narodi žele uništiti. Jedino što je bilo u tome pitanju su razlozi zbog kojih to oni žele. Da žele nije bilo u pitanju, to je potvrđivala i ranija, a i aktualna historija kojoj sam i ja svjedočio.
Pitanje je bilo zbog čega su jedna normalna, lijepa zemlja, koja nikoga nikada nije ugrožavala i njeno mirno stanovništvo nepoželjni do mjere da drugi žele da unište i tu zemlju i njen narod? Moj duhovni i intelektualni, pa da kažem i naučni napor je od početka je bio usmjeren na traženje odgovora na to pitanje”.
A, upitan kako sačuvati Bosnu, odgovarao bi:
“Uvjeren sam da dok god postoje pravi Bošnjaci…i sve dok im je Bosna glavni razlog postojanja i djelovanja, Bošnjacima, nema nikakve opasnosti za Bosnu. Mi imamo od početaka naše historije iskustvo s onima koji su nas, bilo su dolazili iz Raške, Srbije, Zete, Hrvatske i drugih zemalja, uvijek bili spremni pokoriti i domoći se naše zemlje i naše države, i to je konstanta naše historije za čiji kraj mi moramo naći rješenje.
Ta historija otimačine se mora završiti. A kraj te historije, i to je ono što moje mišljenje razlikuje od mišljenja mnogih, zavisi najviše od nas, od toga da li ćemo praviti greške kakve smo do sada pravili i hoćemo li znati za nas otvoriti vrata jedne bolje i perspektivnije historije.
Hoćemo li znati govoriti jezikom kojim govori moderni svijet ili ćemo dopustiti da nam oni koji se inspiriraju idejama nasilnog pravljenja historije određuju put u budućnosti.”
Sarajevo treba Akademikovu ulicu
Nekako pred godišnjicu mlada vijećnica Općine Stari Grad Almedina Zukorlić-Pašalić (Narod i pravda) uputila da je inicijativu da jedna od ulica u ovoj sarajevskoj općini dobije ime po rahmetli akademiku Muhamedu Filipoviću.
Zukorlić-Pašalić je ovu, inače njezinu prvu inicijativu, uputila smatrajući, kako je navela, da Općinsko vijeće Stari Grad treba da poštuje lik i djelo osoba koje su dale doprinos u promociji Bosne i Hercegovine u nauci, kulturi i umjetnosti. Bio je to jedan od značajnijih pokušaja u Sarajevu da se akademiku Filipoviću oda počast.
“Akademik Filipović je kao doajen filozofije i historije, mislilac, pisac i esejista najznačajnija ličnost u duhovnoj i političkoj obnovi i afirmaciji naroda Bosne i Hercegovine i bosanskog duha koji bdije nad domovinom. Za buduće generacije od izuzetne važnosti je sjećanje na ličnost akademika Filipovića koji će u historiji biti zapamćen i kao utemeljitelj institucija znanja, mentor i učitelj koji je kroz više od pola vijeka iznjedrio značajna imena u svijetu nauke i znanja”, navodi se u inicijativi vijećnice Zukorlić-Pašalić.
Bilo bi lijepo da makar jedna sarajevska ulica dobije ime po ovom velikanu. Bez obzira na naše komplekse i, nerijetko, samomrzilačke nagone, važno je sjećati se velikana poput akademika Filipovića. Rijetki su to i značajni ljudi.
To, na koncu, drugi bolje od nas Bosanaca znaju.
Iz njegovog ogromnog znanja i životnog iskustva vrijedilo bi crpiti ideje – kako braniti i sačuvati Bosnu.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
